16. srpnja bio je blagdan Gospe od Karmela. Gospa od Karmela bila je stoljećima izvor bogate pobožne tradicije. Za mnoge katolike, Gospa od Karmela je vjerojatno najpoznatija u vezi sa smeđom škapularskom pobožnošću. U ovom članku naučit ćemo nešto o povijesti ove pobožnosti i kako je zauzela tako istaknuto mjesto u pobožnom životu katolika diljem svijeta, piše Catholic Exchange.

Prije svega, što je škapular? Škapular dolazi od latinske riječi scapula, što znači “rame”, nazvan po gornjoj odjeći obješenoj o ramena. U početku su to bili odjevni predmeti pune dužine, protezali su se cijelom dužinom grudi i dosezali gotovo do stopala sprijeda i straga. Nosili su ih redovnici preko habita i s vremenom su postale prepoznatljiva oznaka određenog vjerskog reda. Trebamo se samo sjetiti cistercita u bijelim habitima s njihovim karakterističnim crnim škapularom ili bijelog škapulara dominikanaca da dobijemo sliku kako se redovnički škapular nadopunjuje s redovničkim habitom.

Kako se škapular smanjio i postao komadić tkanine? Odgovor na ovo leži u stvaranju Trećih redova. Treći redovi su udruženja laika koji žive u sekularnom društvu, ali su povezani s određenim vjerskim redom i pod njihovim duhovnim vodstvom. Podrijetlo Trećih redova seže u srednji vijek. U to su vrijeme članovi Trećeg reda obično nosili punu redovničku odoru. Do kraja srednjeg vijeka, međutim, to se počelo pretvarati u nošenje smanjenih verzija navike koja se mogla nositi ispod svakodnevne odjeće. To je uvjetovalo smanjenje veličine škapulara; od 17. stoljeća do danas postupno je poprimio današnji oblik.

Postoji više vrsta škapulara, ali Škapular Gospe Karmelske je najstariji. Datira u 13. stoljeće i život Engleza sv. Simona Stocka (1165.-1265.), koji je bio prior karmelićanskog reda. Karmelski red u 13. stoljeću bio je u vremenu prijelaza. Karmelićani su – barem u svom sadašnjem obliku – započeli u Palestini kao pustinjačka zajednica sa središtem na brdu Karmel tijekom križarskih ratova. Ali s padom križarskih država pod muslimansku vlast u 13. stoljeću, počeli su migrirati u zapadnu Europu. Te su okolnosti nužno potaknule mnoga pitanja o budućnosti reda, kako će živjeti, gdje, načinu života i tako dalje. To su bile stvari kojima se sv. Simon Stock našao zaokupljen.

Gospa predaje škapular Šimunu Stocku

Prema predaji, Gospa se ukazala svetom Šimunu 16. srpnja 1251. Obukla mu je smeđi škapular, što je impliciralo ruho s Marijinim milostima i pobožnost prema Kristu. Rekla mu je riječi: “Hoc erit tibi et cunctis Carmelitis privilegium, in hoc habitu moriens salvabitur” (Ovo će biti povlastica za tebe i za sve karmelićane, da će svatko tko umre u ovom habitu biti spašen). U početku se ta povlastica odnosila na one koji su nosili karmelski habit – tj. pristupali karmelskom redu. No, kao što je bio običaj, karmelićani su dali svoj škapular pristašama i dobročiniteljima u nadi da bi i oni mogli primiti neki dio Djevičinih obećanja zahvaljujući svojoj povezanosti s redom.

Smeđi škapular postao je iznimno popularan tijekom kasnog srednjeg vijeka; kroz 15. stoljeće pojavila se znatna količina pobožne literature o obećanjima škapulara, čudesima povezanim s njim i pričama o viđenjima i obećanjima Djevice svetom Šimunu. Kraljevi, plemići i drugi uglednici rado su nosili škapular. Do renesanse ova je pobožnost postala formaliziranija pojavom “škapularskih bratstava”. Članovi ovih škapularskih bratstava najvjerojatnije su primili škapular uz formalnu ceremoniju ulaganja, nalik onome što katolici danas poznaju.

Popularnost ove pobožnosti uvjetovala je da je preuzmu i drugi redovi: serviti, trinitarci, mercedarijanci, teatinci, franjevci, dominikanci, benediktinci, Kongregacija Predragocjene Krvi, kamilijanci, augustinci, lazaristi, pasionisti i Kongregacija sv. arkanđela svi imaju bratovštine s pripadajućim škapularima. Ali smeđi škapular Gospe od Karmela ostaje najstariji i najpoznatiji od svih, a do danas ga nose milijuni katolika željni sudjelovati u milostima koje je Gospa tako davno obećala svetom Šimunu Stocku.