"Odgovor na ova važna pitanja za nas i za Crkvu ovisi o tome je li današnja Crkva ili, ako jest, u kojoj je mjeri, Betanija - „Kuća siromašnih“, odnosno o tome jesmo li i koliko smo mi kršćani iskreni Isusovi prijatelji. I jesmo li kao njegovi iskreni prijatelji spremni s Marijom izabrati najprije bolji dio, biti njegovi učenici, sjesti do njegovih nogu, slušati, kako bismo nakon toga, pa i zbog toga, s Martom mogli biti prijatelji drugih ljudi i u posluživanju njima i njihovoj potrebi i njegovi poslužitelji", piše riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.
Riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić osvrnuo se na nedjeljna čitanjima u promišljanju koje je objavio na društvenim mrežama poručivši da se zapitamo jesmo li spremni biti Isusovi učenici i njegovi iskreni prijatelji. Njegovo promišljanje prenosimo u nastavku.
U evanđeoskom ulomku koje nam je ponuđen ove nedjelje Isusu su gostoprimstvo iskazale dvije žene. One su njegove iskrene prijateljice. I on je njihov. Različite su, ali se međusobno nadopunjuju. I samo zajedno u potpunosti funkcioniraju. Marta je bez Marije nekompletna. Ali isto tako i Marije bez Marte. Obje zajedno pokazuju kakav u svojoj cjelovitosti treba biti svaki Isusov učenik i prijatelj. On treba sjesti do Isusovih nogu, postati njegov učenik, slušati ga. I on treba djelovati, postati Isusov poslužitelj u svima onima u kojima Isus ima potrebu biti poslužen.
I, kako sam kaže, kao iskreni Isusov prijatelj se raduje što trpi za Crkvu u kojoj je prepoznao samoga Krista i kojemu i on, poput Marte, postade „poslužiteljem“ po navještaju Božje riječi.
U prvom smo čitanju čuli da je ovu cjelovitost, slušanje i posluživanje, koju je Isus pronašao u svojih prijatelja u Betaniji pronašao u Abrahamovoj kući. Zato je Abraham bio iskreni Božji prijatelj. U drugom smo čitanju iz Poslanice Kološanima mogli čuti da je Isus to pronašao i u životu sv. Pavla. I on je, nakon što je neka bio Isusov neprijatelj, postao Isusov iskreni prijatelj. I, kako sam kaže, kao iskreni Isusov prijatelj se raduje što trpi za Crkvu u kojoj je prepoznao samoga Krista i kojemu i on, poput Marte, postade „poslužiteljem“ po navještaju Božje riječi.
I jesmo li kao njegovi iskreni prijatelji spremni s Marijom izabrati najprije bolji dio, biti njegovi učenici, sjesti do njegovih nogu, slušati (…)
Nalazi li to dvoje, slušanje ponajprije, a zatim i posluživanja, Isus i u mojoj kući, odnosno mom kršćanskom životu i životu zajednica kojima pripadam? Može li to pronaći u Crkvi našeg vremena?
Odgovor na ova važna pitanja za nas i za Crkvu ovisi o tome je li današnja Crkva ili, ako jest, u kojoj je mjeri, Betanija – „Kuća siromašnih“, odnosno o tome jesmo li i koliko smo mi kršćani iskreni Isusovi prijatelji. I jesmo li kao njegovi iskreni prijatelji spremni s Marijom izabrati najprije bolji dio, biti njegovi učenici, sjesti do njegovih nogu, slušati, kako bismo nakon toga, pa i zbog toga, s Martom mogli biti prijatelji drugih ljudi i u posluživanju njima i njihovoj potrebi i njegovi poslužitelji.
Trajno se, međutim, radi o brizi za ono duhovno, ono što je Marija razumjela slušajući Isusa (…)
Ponekad se radi o brizi za ono materijalno, ono za što se brinula i onako kako je to činila Marta. Crkva nikad ne smije iz vida izgubiti i materijalne potrebe ljudi, iako one nisu njezino primarno poslanje. Trajno se, međutim, radi o brizi za ono duhovno, ono što je Marija razumjela slušajući Isusa i za što se trsio sv. Pavao, navješćujući Isusa Krista svima, „opominjući svakog čovjeka, poučavajući svakog čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakog čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.“