Sv. Šarbel je rođen u Libanonu, u visokim planinama. Na krštenju je dobio ime Josip. Bio je posljednji od petero djece. Od malena je rado boravio u molitvi i samoći. U dobi od 23 godine napustio je dom i otišao u samostan. Nakon primanja u novicijat prima ime Šarbel, po uzoru na jednog mučenika, prenosi Rastimo u Gospodinu.

Nakon studija teologije zaređen je za svećenika 1859. Poslan je u  samostan st. Maroun u kojem je proveo 16 godina živeći život zajedništva i posvećen Bogu.

Potom je dobio dopuštenje od poglavara da živi sam u brdskom samostanu sv. Petra i Pavla koji je služio braći za osobne duhovne vježbe. Bilo je to mjesto sa najosnovnijim stvarima za život. Na tom mjestu je proveo dvadeset tri godine živeći pokornički. Njegova subraća pričaju da bi često spavao na podu i jeo jednom dnevno.

Osobito je bila naglašena njegova pobožnost prema svetoj Euharistiji koja bi počinjala u 11:00. Za svetu misu se stoga mogao pripremati cijelo jutro, a ostatak dana bi proveo u zahvaljivanju.

Umro je u sedamdesetoj godini, osam dana nakon Božića. Njegov pogreb bio je vrlo skroman, na samostanskom groblju gdje su se pokopali mnoga druga braća sveta života.

U tako skrovitu životu možda bi bio i zaboravljen da se na njegovu grobu nije pojavio izvanredan fenomen. Svijetlo je obavijalo njegov grob četrdeset pet noći.

U tako skrovitu životu možda bi bio i zaboravljen da se na njegovu grobu nije pojavio izvanredan fenomen. Svijetlo je obavijalo njegov grob četrdeset pet noći. Mnogi stanovnici su bili svjedoci tog čudesnog svjetla. Nakon toga poglavar u samostanu dobiva dopuštenje da se tijelo sv. Šarbela ekshumira. Na čuđenje mnogih prisutnih, kad se tijelo otkopalo bilo je u savršenom stanju.

Nakon što su tijelo obukli u novo odijelo sa štovanjem su ga položili u drveni kovčeg i postavili u kut privatne kapelice u samostanu kako bi bio poticaj monasima i drugim vjernicima za molitvu.

Na čuđenje mnogih prisutnih, kad se tijelo otkopalo bilo je u savršenom stanju.

Činjenicu ekshumacije pratio je i drugi fenomen, a to je da je iz njegova tijela izlazila tekućina koja se opisivala kao znoj i krv. Zbog ovog preznojavanja tijela krvlju njegova odjeća bi se prekrivala mrljama krvi pa se mijenjala dva puta tjedno. Mali komadići odjeće su stavljani na njegovo tijelo i podijeljeni kao relikvije, a uslijedila su i čudesna ozdravljenja.

Među mnogima koji su ispitivali tijelo bio je i dr. Elias Elonaissi koji je 1921. god utvrdio da se radi o materiji sličnoj znoju, te da je neobjašnjivo nastajanje istog budući da je tijelo mrtvo već mnogo godina. Ponovio je ispitivanje više puta i uvijek dolazio do istog zaključka.

Drugi liječnik, dr. George Choukrallah je ispitao tijelo 24 puta tijekom 17 godina i ustanovio bi uvijek isto tj. da se radi o nadnaravnoj moći.

Kroz 67 godina tijelo svetog Šarbela je bilo savršeno očuvano, a slučaj je dokumentiran i ispitan od medicinskih stručnjaka. Iz razloga, znanog samo Bogu, to čudo se nije nastavilo. Ostale su samo kosti, crvene boje, a neobična tekućina je prestala teći.

Dva čudesna ozdravljenja

Do godine 1957. bilo je prijavljeno preko 1200 čudesnih intervencija zagovorom svetog Šarbela Maklufa. Uz onaj spomenuti na dan svečeve smrti, evo još dva poznata slučaja:

Dvadesetpetgodišnji Akel Josip Wakim je godine 1934. pao s bicikla. Posljedica je bila skraćeni zglob na lijevoj nozi. Liječio se kod europskih, američkih i arapskih liječnika. No bez uspjeha. U pratnji majke, brata i ujaka hodočastio je 4. svibnja 1940. u Anaju na grob sluge Božjega Šarbela Machlufa. Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Šarbela, a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata. Nato su u kapelu ušli redovnici pjevajući pohvale u čast Majke Božje. Što se dogodilo tada svjedoči bolesni mladić: “U času ozdravljenja osjetio sam u koljenima nepoznatu silu, koja je prošla kroz koljeno. Digao sam se i bez ičije pomoći hodao.” O tom ozdravljenju postoji liječnička potvrda dr. Henna Riachia.

Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Šarbela, a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata.

Redovnica Mirjam Abel, koja je 1929. sa 16 godina stupila u samostan u Bikfayi bila je zdrava do 1936. Od tada je bolovala na želudcu. Uzrok bolesti nije odmah ustanovljen. U ljeto 1936. pregledao ju je rendgenom egipatski stručnjak dr. Marajil i ustanovio čir na želudcu. Njegovo liječenje bilo je bez rezultata. Treći specijalist dr. Elias El Ba’aklini izvršio je operaciju poslije koje se sestra Mirjam osjećala još lošije. Od 1940. godine ostala je ležati nepokretna. Bolesnicu su otpratili 11. srpnja 1950. u samostan Anaju na grob Božjeg sluge Šarbela Machlufa. Ona je tada namočila rupčić u tekućinu koja je izlazila iz lijesa. Njime je doticala čitavo svoje tijelo i trenutačno ozdravila.