Jedno od suvremenijih područja teološkog proučavanja u prošlom stoljeću bila je ekleziologija, koja proučava Crkvu. Ovo je vitalno područje proučavanja jer ako je Isus namjeravao osnovati Crkvu, onda se moramo osvrnuti na otkrivanje kako ova Crkva izgleda i što je Krist namjeravao, piše Simply Catholic.

Ekleziologija, dakle, počinje temeljnim pitanjem: Je li Isus namjeravao osnovati Crkvu? Novi zavjet, kao i rana crkvena povijest, to jasno pokazuju i relativno je dobro prihvaćeno među protestantima, katolicima (i drugim kršćanima, poput pravoslavaca, što se toga tiče) da je Isus, zapravo, uspostavio Crkvu kao vjerničku zajednicu pozvanu okupiti se oko njegova učenja i živjeti to zajedništvo kao očitovanje Kraljevstva Božjega.

Tu se protestanti i katolici slažu. Ali kod Crkvenog izgleda – tj. njezinih vanjskih obilježja – počinje veliko neslaganje. Za katolike postoje dva aspekta koja su neophodna da bi Crkva bila Crkva. Prvo, mora imati hijerarhijsku strukturu, usredotočenu na biskupe i papu; drugo, mora imati sakramente. To su dva bitna obilježja da bi se jedna crkvena struktura mogla nazvati Crkvom.

Hijerarhijska struktura je vitalna za Crkvu jer bez biskupa nema Crkve. Biskup svake biskupije je simbol jedinstva u svojoj mjesnoj biskupiji. Zajedništvo među biskupima proizlazi iz jedinstva s Papom, kao onim koji u zajedništvu drži jedinstvo Crkve. Papa je jamstvo da smo svi dio iste Crkve koju je Krist ustanovio. Biskupi, dakle, postoje kao službenici jedinstva Crkve. Preko njih imamo apostolsko nasljedstvo, što znači da se njihova služba prati sve do Isusovih apostola. Kao predsjednici jedinstva Crkve, biskupi nadziru stvari kao što su sakramenti, koji su srž života Crkve. Bez biskupa nema sakramenata, a bez i jednih i drugih nema Crkve.

Svetost Crkve moguća je samo zato što je svet njezina glava Isus Krist, naš Gospodin, a mi smo udovi njegova tijela, a mi kao grešnici, možemo postati sveti samo kroz Krista.

Crkvena hijerarhija postoji kako bi olakšala jedinstvo Crkve, koja postoji kao zajednica. To znači da svaki član postoji i živi za sve ostale članove Crkve. Svatko od nas ima poslanje u životu Crkve, pozvani smo služiti jedni drugima. Za biskupsko vodstvo koje je definirano isključivo kroz moć nema mjesta, budući da je moć povezana s biskupskom službom dana samo za postizanje i jamčenje jedinstva Crkve.

Postoje i drugi aspekti ekleziologije jednako važni: Što znači reći da je Crkva također “jedna, sveta, katolička”? Kako razumjeti, na primjer, da je Crkva sveta, a ujedno i grešna? Svetost Crkve moguća je samo zato što je svet njezina glava Isus Krist, naš Gospodin, a mi smo udovi njegova tijela. Kao grešnici, klerici i laici mogu postati sveti samo kroz Krista.

Kršćanstvo ne može biti samo hobi, dodatak nečijem životu, već cijeli način postojanja.

Crkva je prije svega sakrament — to jest vidljivi znak koji čini djelotvornom i vidljivom nevidljivu stvarnost koju označava. Poslanje cijele Crkve je poslanje za život cijeloga svijeta. Svi oni koji su kršteni u Krista trebaju učiniti Kristovo spasenje ne samo vidljivim nego i djelotvornim cijelom svijetu. To je zato što je Crkva sama po sebi misionarska, što je ideja koju je uvijek iznova ponavljao papa sveti Pavao VI. Zadaća je dakle svakog pojedinog katolika da riječju i djelom bude suradnik Kristova spasenjskog poslanja. Cijeli naš život treba definirati Krist. To znači da kršćanstvo ne može biti samo hobi – dodatak nečijem životu – već cijeli način postojanja. Budući da je Crkva sakrament, njezini članovi – uvijek i posvuda – imaju priliku biti znakom po kojemu se Isusova spasenjska djela utječu na živote drugih.