Dominikanac fr. Marko Bijelić na svojem je Facebook profilu objavio poticajno promišljanje u kojem svakome poručuje neka nikada ne odustane od svoga cilja te se nastavi boriti koliko god bilo teško. Upravo je to ono što Bog očekuje od čovjeka i u čemu ga podupire.

Veličina života se mjeri srcem, posebno u onim trenucima kada mi se (u)čini da su moj napor, borba i sebedarje na klackalici smisla. Odjednom na drugoj strani se javljaju, nepozvane, sjene straha i sumnje koje je svojom težinom (pre)opterećuju. Niz osjećaj izgubljene ravnoteže klizi polako i vlastita odlučnost u nastojanju da se čvrsto uhvati za čvrsto uporište na koje se osloniti u ponovno pokušaju povratka u zagrljaj nade.

Tada ljudsko biće vapi i čezne za prijateljskim riječima, koje jamče da bitka nije uzaludna, koje ga oslobađaju hladnog dodira straha od neuspjeha. Te riječi poticaja ga podsjećaju zašto postoji, zašto je  stvoren. Na tim egzistencijalnim raskrižjima ljudsko biće u svojim neshvatljivima dubinama mora osjetiti da je voljeno biće jer to ga osposobljava za prave odnose. Mreža čvrstih odnosa štiti ga od pada u provaliju kukavičluka. Svaki odnos daje razlog više i dodatnu snagu za ne odustati.

Želi nas kukavice, moralno slabe, nesposobnima za borbu, nikada ustrajnim u svojim odlukama jer takvi ćemo uvijek biti u okovima njegovih laži i manipulacija.

Čovjekov najveći neprijatelj, čije su stope u životu prepoznatljive po strahu, uvijek će mu dati jedan razlog više za odustati i povući se. Jer nas ne želi jake i čvrste. Želi nas kukavice, moralno slabe, nesposobnima za borbu, nikada ustrajnim u svojim odlukama jer takvi ćemo uvijek biti u okovima njegovih laži i manipulacija. Uvijek slatko šapće: „odustani, nema smisla. Zašto se mučiš kada možeš uživati. Odustani i pridruži se drugoj strani. Budi pobjednik. Ionako nitko ne vidi niti cijeni tvoju borbu. Za koga se uopće boriš? Jedina nagrada za tvoje odricanje i žrtvu u toj cijeloj borbi bit će tuđa nezahvalnost. Uvijek postoji jednostavniji i lakši način! Otkrit ćeš ga i spoznati tek kada odustaneš.“

Ne odustaj nikada. Stisni zube i šake. Započni iznova.

U tom trenutku kada na pučini života uši zavode milozvučni glasovi sirena predaje, navodeći me da počnem sumnjati u sebe samoga i svoju odlučnost za korak više i dalje, opet u nekom skrivenom kutku srca tražim i nadam se prijateljskom glasu i poruci: „Ne odustaj nikada. Stisni zube i šake. Započni iznova.“

Možda sam sebi više u nutrini nalikujem mrtvacu nego borcu, ali u susretu s tuđom vjerom u mene i ono sve ono dobro i pozitivno u meni, događa se unutarnje uskrsnuće prkosa. Iako sam nepovratno klizio k rubu litice konačnog pada, nalazim uporište za ponovni trzaj i otpor usprkos umoru koje probada moje misli i tijelo. Više ne marim za spoticanja, guram naprijed jer nisam sam. Kako je teško otkriti i doživjeti temeljnu istinu moga postojanja da Bog vjeruje u mene, čak i onda kada i sam ne vjerujem više sebi i u sebe. On me poziva na iskorak više. Ali teško je to shvatiti bez vjere drugoga čovjeka u mene. Čak i kada me težina grijeha i neuspjeha poklopi i smalaksa me, Bog i dalje ne odustaje od mene kako sam ne bih odustao od samoga sebe.

Ustaj! Nema predaje. Ne odustaj! Borba još nije gotova.

Koliko sam puta doživio to duhovno iskustvo knock outa. Sličio sam boksaču nokautiranom i oborenom na parter, umornih očiju i zamagljenog pogleda u budućnost, razočaran spoznajom da moje najbolje nije dovoljno dobro, rastužen novim posrnućem. I dok slušam odbrojavanje života, raspoznajem njegov glas koji me poziva i doziva k sebi: Ustaj! Nema predaje. Ne odustaj! Borba još nije gotova. Poput Ilije u pustinji koji je htio odustati od svoga žara, revnosti i borbe koju mu je Bog namijenio. Tada mu Bog šalje anđela, koji ga krijepi, s porukom: NEMA PREDAJE.

Svaka osoba koja ohrabri i podigne drugoga svojom vjerom je taj anđeo. I tada shvatiš da svaka borba ima svoj kraj, ima svoj završni udarac gongom. I tada se u meni rađa odlučnost i zavjet sebi i Bogu: taj zadnji udarac gongom neće biti od strane moje predaje. Ne odustajem. Na kraju mogu i izgubiti borbu, ali nikada predajom. Samo je potrebno da me netko, anđeo, s vremena na vrijeme, podsjeti na to. Takvi anđeli su danas itekako potrebni i traženi.