Nedavno me je osoba koja je željela postati katolikom pitala o svećeničkom celibatu. Na svećenički celibat gleda se sa sumnjom, objasnio je, jer protestantima nije poznat i djeluje neprirodno, piše sestra Anna Marie McGuan s portala Simply Catholic.

Celibat, odnosno čistoća, čini se kao kamen spoticanja za ljude. Što je zapravo celibat? Prema  Katekizmu Katoličke Crkve, celibat je “stanje onih koji su odlučili ostati nevjenčani”.

Ali zašto bi čovjek izabrao takav život ili zašto je to standardna disciplina za svećenike u Rimskoj (latinskog obreda) Katoličkoj crkvi?

Prvo, treba razumjeti prirodu svećeništva. Jednostavno rečeno, svaki čovjek koji postane svećenik postaje službenik vlastitog svećeništva Isusa Krista. Isusovo je svećeništvo postalo vidljivim i prisutnim preko ovih zaređenih službenika. Oni na poseban način sudjeluju u Isusovu životu i svećeništvu. Stoga je pogled na Sveto pismo i na to kako je sam Isus živio koristan da bismo uvidjeli temelje na kojima se temelji svećenički život.

Svaka rasprava o celibatu mora se odnositi na čistoću, što je vrlina pomoću koje osoba integrira svoju seksualnost na zdrav način koji odgovara njenom ili njezinom životnom stanju.

Isus se nije ženio. Također je pozitivno govorio o onima koji ostaju u celibatu “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Doista, Isus je među svojim sljedbenicima izabrao neke ljude da budu s njim i postanu “ribari ljudi” (Mt 4,19; Mk 1,17). Njegov im je poziv bio da ostave sve za dobrobit kraljevstva Božjega. Stoga ova praksa potpunog predanja Bogu u i kroz Krista seže do samog početka učeništva. I danas su ljudi izabrani od Boga da se “nepodijeljenim srcem posvete Gospodinu” (KKC, br. 1579).

Međutim, Isus nije jedina osoba u Bibliji koja je živjela jedan život s namjerom da bude posvećena za Božje svrhe. Čini se da je prorok Jeremija, na primjer, ostao u celibatu. Pozvan je od svoje mladosti (vidi Jer 1,6-7) i nikada ne spominje ženu ili obitelj kao neki drugi proroci. Drugi primjer, bliži Isusovom vremenu, je Ivan Krstitelj. Posljednji u dugom nizu biblijskih proroka, Ivan je cijeli život proživio kao znak koji je upućivao na Isusa, čak i od vremena dok je bio u utrobi (Lk 1,41-44). Sve u vezi s njim ukazivalo je na transcendentno područje, uključujući i njegov izbor da se odrekne žene i djece. Iako je istina da celibat nije bio uobičajena praksa u Kristovo vrijeme, nije bio nečuven. Zapravo, postoje primjeri iz Kumrana, pustinjske zajednice koja je postojala otprilike u Isusovo vrijeme, vrste celibata koji se živio u zajednici.

Osim toga, svećenici nisu jedini u celibatu u Katoličkoj crkvi. Posvećeni život u svojim različitim oblicima uključuje neku vrstu obveze čistoće, bilo obećanje, privatni zavjet, javni zavjet ili neku drugu svetu vezu.

Vraćajući se na gore spomenutu definiciju celibata, ona se odnosila samo na stanje nevjenčanosti. Svaka rasprava o celibatu mora se odnositi na čistoću, što je vrlina pomoću koje osoba integrira svoju seksualnost na zdrav način koji odgovara njenom ili njezinom životnom stanju. Cilj čistoće je cjelovitost i cjelovitost osobe u njenom tjelesnom i duhovnom biću. Ovo vrijedi za osobe u braku kao i za osobe u celibatu. Međutim, čistoća u kontekstu posvećenog života podrazumijeva suzdržavanje od bilo kakvog ponašanja na području spolnosti koje pripada braku, kao i izbjegavanje bilo kakvih uvreda protiv čistoće kao što su masturbacija, pornografija ili blud. Redovnička čistoća također je dar onima koje je Bog pozvao da vode život potpuno posvećen njemu.

Je li “neprirodno” živjeti celibat i stoga prakticirati uzdržljivost unutar čistoće? U jednom smislu da, u drugom ne. Ispravan put spolnog izražavanja za većinu ljudi je brak, u kojem dvije osobe daju jedna drugoj svoja tijela kao “znak i zalog duhovnog zajedništva” (KKC, br. 2360). To je veliko dobro, a brak, iako nije lak, prirodni je put kojim većina ljudi ide kako bi živjeli poziv ljubavi prema Bogu i bližnjemu na koji smo svi pozvani.

Ima, međutim, kako Isus ističe u evanđeljima, koji se odriču braka i bračnih dobara (zajednička svetost kao muž i žena, primanje i odgoj djece) radi kraljevstva nebeskoga. I ne samo to, činjenica da neki ljudi to rade je jako dobra stvar.

Živjeti čistoću za kraljevstvo nebesko znači živjeti svoj život kao znak koji cijelo vrijeme upućuje na Boga. Bračno stanje je dobro i lijepo, a ujedno je i Bog ljepši i bolji. On je zapravo toliko dobar da je legitimno ponuditi mu sve i živjeti samo za njega. Posvećena osoba, bila svećenik ili redovnik, to svjedoči samim načinom života. Najviši oblik ljubavi nije ljubav između muža i ljubavi, to je ljubav prema Bogu, milosrđe. Ovo milosrđe može i treba potaknuti sve druge odnose ljubavi. To znači da su ukorijenjeni u odnosu osobe s Bogom i vode daljoj i dubljoj ljubavi prema Bogu.

Osim toga, Isus nam govori da na nebu neće biti braka. Naprotiv, kaže on, u “uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu” (Mt 22,30). Zbog toga je posvećeni život ili celibatni život eshatološki putokaz koji upućuje na nebo. U biti, poruka je: zapamtite kamo u konačnici želite ići. Sjeti se svog kraja. Učinite što je potrebno da stignete tamo.

Vraćajući se na prethodno pitanje, živjeti u čistoći za kraljevstvo nebesko nije “protuprirodno” – to je nadnaravno. To je živjeti kao Božji glasnik, cijeli dan, svaki dan. Kao i za svaki drugi poziv, za to su potrebni vjera, nada i ljubav. Također je potrebna molitva, asketizam, više molitve i vjernost prastarim praksama koje pomažu oblikovati unutarnji duhovni život. Dobra, sveta prijateljstva također su divna pomoć čistoći, bez obzira na zvanje osobe.

Cilj svakog zvanja je ljubiti Boga svim srcem, umom, dušom i snagom, te ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Svakoj osobi Bog će dati milosti potrebne za rast u svetosti ako i kada s njim surađujemo.