U trenucima koji nas pozivaju na dublju poniznost – kada pogriješimo, kada ne postupimo na pravedan ili moralan način, kada se osjećamo preslabi i nekvalificirani za zadatak – možemo se obratiti sv. Petru i Pavlu, znajući da ćemo u njima pronaći suosjećajno uho.
Priznat ću da se osjećam nesigurno kada pogriješim, a drugi tome svjedoče. Ako mi netko uputi kritiku ili ako se osramotim pred drugima, smatram da je to pogubno, piše Michele Chronister s Catholic Exchange.
Također, priznajem da sam nesigurna da osjećam nervozu kada shvatim da mi nešto nedostaje. Previše sam svjesna svojih slabosti i načina kada mi se čini da nisam kompetentna kao drugi.
Zbog toga sam se našla kako razmišljam o iznimnoj poniznosti dvojice najstarijih svetaca Crkve – sv. Petra i Pavla.
Sveti Petar i greške
Iako to nije jedna od njegovih službenih titula, uvijek neformalno mislim o svetom Petru kao o “svetcu zaštitniku ljudi koji stavljaju nogu u usta”.Činilo se da jadni Petar uvijek čini ili govori krivu stvar. Kada je kleknuo s Jakovom i Ivanom na brdu Tabor, u trenutku čuđenja i strahopoštovanja, predložio je izgradnju šatora. Utonuo je u vodu umjesto da hoda po njoj, zbog nedostatka vjere. Nije dopustio Isusu da mu opere noge. I, u svom najepičnijem trenutku neuspjeha, zanijekao je Krista.
Većina nas bi u tom trenutku očajavala. Čak i kada bi se Isus ponudio da nas učini “stijenom na kojoj ću sagraditi svoju Crkvu”, mi bismo inzistirali da smo nedostojni i da ne možemo prihvatiti. Petar umjesto toga odlučuje vjerovati.
Kada sam prije nekoliko godina posjetila baziliku svetog Petra, stojeći na vrhu stepenica koje vode do njegove grobnice (koja se nalazi ispod glavnog oltara bazilike), iznenada sam bila zatečena njegovom stvarnošću. Sveti Petar nije bio našminkani lik. Bio je pravi muškarac. Bio je skroman ribar, čovjek bez obzira dok ga Krist nije izabrao. Stajanje pred njegovim zemnim ostacima, hodanju gradom kroz koji je prošao na putu u smrt, učinilo je njegovo postojanje stvarnijim nego ikada prije.
Ako je Petar – nespretan, petljajući, izmjenjujući se između pretjerano revnog i nespretnog – mogao vjerovati Isusu i na kraju dospjeti u raj, možda je i za mene bilo nade.
Sveti Pavao i trn
Ljeto nakon moje prve godine fakulteta prvi put me začudio odlomak iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima, u kojem govori o “trnu u tijelu”. Dok su znanstvenici Svetih pisama i teolozi nagađali koja je točna priroda ovog trna (izvjesna iskušenja? Bolest?), poanta ostaje – Pavao je bio nesavršen i vrlo svjestan toga. Toliko je bio svjestan toga, zapravo, da kaže Korinćanima da je molio Boga da ukloni ovaj trn iz njegova života. Umjesto da to učini, Bog mu je rekao: “Dosta ti je moja milost, jer moć postaje savršena u slabosti.”
Pavao je svoje oči i svoje srce podigao Kristu. U potpunosti se oslanjajući na Božje milosrđe, prihvaćajući njegove slabosti i predajući svoje prošle grijehe Isusu, napredovao je naprijed gledajući samo Krista.
U vrijeme kad sam čitala taj odlomak, silno sam se borila s teškom tjeskobom i nekom depresijom. Tada sam imala dugogodišnjeg dečka koji je prekinuo sa mnom. Radila sam u noćnom ljetnom kampu za odrasle s teškoćama u razvoju i bila sam umornija i neispavana nego ikada u životu. Osjećala sam se kao najslabija osoba od svih.
Čitajući ove Pavlove riječi, počela sam shvaćati – moj uspjeh nije bio u mojoj vlastitoj snazi. Ležao je u Kristu. Sve što sam se morala jest predati Bogu moju slabost, a On koji je probijao tu slabost bio je snažniji od bilo čega drugog.
Osim spomenutog specifičnog trna, sveti Pavao je imao mnogo razloga da se osjeća posramljeno. Bio je nepokolebljivi progonitelj kršćana, prije nego što je i sam postao Isusov učenik. Poput Petra, bilo bi lako (i razumljivo) da je, suočen s Kristovim pozivom, objesio glavu i proglasio se nesposobnim i nedostojnim. Ali poput Petra – kao i svih onih koji su ponizni – Pavao je svoje oči i svoje srce podigao Kristu. U potpunosti se oslanjajući na Božje milosrđe, prihvaćajući njegove slabosti i predajući svoje prošle grijehe Isusu, napredovao je naprijed gledajući samo Krista.
Na istom putovanju kada sam posjetila sv. Petra, imala sam priliku i moliti na grobu sv. Pavla. Poput Petra, Pavao je za mene postao stvarniji nego što je bio prije – pravi muškarac koji se borio sa svojim slabostima i nudio ih Bogu.
Poniznost za nas ostale
Možda nećemo biti pozvani na onu vrstu vidljivog svjedoka da sv. Petar i Pavao jesu, ali mi smo pozvani na njihovu radikalnu poniznost. Pozvani smo prepoznati i svoje snage i svoje slabosti, i ne bježati ni od jednog ni od drugog, radije prinoseći sve Kristu. Dar koji nam je dan u svecima je da ne trebamo sami ići svojim zemaljskim hodočašćem. U trenucima koji nas pozivaju na dublju poniznost – kada pogriješimo, kada ne postupimo na pravedan ili moralan način, kada se osjećamo preslabi i nekvalificirani za zadatak – možemo se obratiti sv. Petru i Pavlu, znajući da ćemo u njima pronaći suosjećajno uho.