Obojica mladomisnika u nedjelju su slavili mladu misu, a vlč. Seletković istaknuo je kako je odmah nakon ređenja već predvodio misna slavlja pa mu mlada misa nije bila i prva koju je predvodio.

“Na mladoj misi je bilo sigurno posebno to što sam mogao zahvaljivati Bogu sa svim onim ljudima koji su godinama sa mnom. Jedan je poseban osjećaj kad dođeš za oltar, a i ispred sebe vidiš ljude koji su ti toliko godina bila podrška i molili su za tebe i postili. To se zaista ne može usporediti. Do nedjelje sam mislio da nisam emotivan tip, ali to se promijenilo. Jedino što mogu reći hvala i slava Gospodinu.”

Vlč. Petar Belina potvrdio je osjećaje svog brata svećenika.

“Vjerujte mi o istom razmišljam. Ne samo o ljudima koji su godinama bili uz mene nego i na misi su bili svi oni dragi prijatelji s kojima redovito molim i s kojima se susrećem. Taj osjećaj da smo svi okupljeni na jednom mjestu i slavimo misu je za mene bio uistinu prekrasan osjećaj.  Osjetio sam molitvenu podršku svih okupljenih.”

Da je duhovna potpora obitelji i prijatelja važna, potvrdio je vlč. Ivan Seletković.

“Na kraju mlade mise zahvalio sam svima na molitvi i duhovnoj potpori. Tijekom bogoslovske formacije proživljavao sam duboke krize. Jedino što me u tim krizama je guralo naprijed ta duhovna potpora. Imam jako dobre prijatelje koji su se međusobno dogovorili da svaki dan jedan posti za mene. Uistinu sam to osjetio. Tako sam shvatio istinsko značenje Crkve. Svećenik bez naroda nije svećenik.”

Kako je otkrio vlč. Belina, stric mu je svećenik salezijanac, a brat bogoslov.

“Molitva u mojoj je obitelji bila oduvijek prisutna, posebice pobožnost krunice. Molitva je bila uvijek važna u našem životu.”

Vlč. Ivan Seletković naglasio je kako je u njegovom životu promišljanje o pozivu trajalo deset godina.

“Moje zvanje se upravo dogodilo u obitelji. Kod mene doma se jako puno moli, osobito molitva krunice. Osjećao sam da sam pozvan na nešto drugačije. Htio sam biti laik i pobjeći od svega toga. U jednom trenutku je Gospodin presudio. Ono na što smo pozvani je da se dajemo drugima.”

No priča o pozivu vlč. Petra Beline je drugačija. Od osnovne škole znao je da bi htio postati svećenik.

“Nisam se nikad odgovarao od poziva. Rekao sam: Bože ako je moj toj poziv dajem se. To  je bio skup trenutaka i okolnosti. Kao srednjoškolac sam krenuo tim putem i otada sam puno molio. Bilo je puno kriza, ali uz Božju pomoć ostao sam otvorena srca.”