Odlučnost je odlika hrabrih ljudi.

U životu svakoga čovjeka potrebno je donositi određene odluke. Dok smo mali i nezreli, odluke u naše ime donose oni koji su za nas odgovori. Kad postanemo odrasli ljudi, potrebno je da preuzmemo odgovornost za svoj život, djelovanje i odnose prema drugima. Donijeti neku odluku nije uvijek jednostavno, pogotovo ako ona mijenja život i traži određena odricanja i/ili žrtvu. No istinski živjeti nije moguće bez donošenja određenih odluka koje pokazuju našu hrabrost i želju da svoj život oblikujemo prema vlastitim planovima.

Današnja biblijska čitanja progovaraju o toj važnoj dimenziji našega života.

Prorok Ilija, potaknut od Gospodina, poziva Elizeja da ga slijedi i da nastavi njegovo djelo. Elizej je imao svoj posao, imao je svoju njivu i volove, oca i majku, sluge koji su mu pomagali. Imao je Elizej svoje planove i svoj život. U gesti proroka Ilije otkriva Božji poziv da krene drugim, novim putem. Trebalo je puno hrabrosti i odlučnosti da se to učini. On ostavlja sve i ide služiti Božjem čovjeku Iliji. Ne zna što ga čeka na tome putu, ali vidi to kao ostvarenje Božje volje za njegov život.

Ulomak iz Lukina Evanđelja veli kako Isus, znajući što ga sve čeka, s velikom odlučnošću krenu put Jeruzalema ( usp. Lk 9,51). Isusov put prema Jeruzalemu je odluka koja ne utječe samo na njegov život, već zahtijeva promjene od njegovih učenika i onih koji su ga pratili. Često nismo dovoljno strpljivi s drugima koji ne prepoznaju naše želje i planove. Učenici (Jakov i Ivan) žele spaliti samarijsko selo koje ih nije primilo za njihova puta prema Jeruzalemu. Nemamo razumijevanja za one koji nas ne mogu pratiti. A opet, s druge strane, teško se odvajamo i od onoga što je naše. Korak u novi izazov, korak koji odstupa od moga puta teško ću učiniti. Neminovno se javljaju pitanja poput onoga: Što je dobivam time? Što će reći drugi? Zašto baš ja? I slično… Ono što je iza mene (prošlo – mrtvo) teško zaboravljam i imam potrebu se vraćati na to. Ići pokopati oca, kako to iskazuje netko iz današnjeg evanđelja i Isusov odgovor: pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, valja razumjeti i na način kako je potrebno pustiti, zaboraviti prošlost da bi se moglo ići naprijed. Da bi čovjek mogao donositi važne odluke u svome životu, valja pustiti da ono što je mrtvo uistinu bude mrtvo. Ne može se staviti ruke na plug, pa se okretati nazad (usp. Lk 9,62). Ako tako činimo, lako se može dogoditi da izgubimo kontrolu nad našim životom. Tada sve i svašta oko mene utječe na moje oluke, koje više i ne mogu sam donositi, nego tek pod utjecajem javnosti, medija ili nečega i nekoga drugoga. 

Biti Kristov danas podrazumijeva da ga nasljedujemo u svemu – i u odlučnosti. 

Zreo čovjek čvrsto drži život u svojim rukama, imajući pred sobom jasan cilj ili ciljeve. Isus vrlo jasno govori koji je to cilj našega kršćanskog života: kraljevstvo nebesko. Želim li ja doći u Božje kraljevstvo? Želim li biti i živjeti kao slobodan čovjek? Za slobodu života, odlučnosti i istinskog života, Krist nas oslobodi. Kako veli današnje drugo čitanje: Za slobodu nas Krist oslobodi (usp. Gal 5,1). Biti slobodan u ovom ‘pavlovskom’ smislu znači ‘živjeti’. Ne biti rob tijelu, grijehu, ne biti zarobljen zakonom koji gubi svaki smisao, jer je u drugi plan stavio Boga i čovjeka, naspram slova zakona. Slobodan čovjek okrenut je životu. To je čovjek današnjice, koji ne dopušta da mu trenutna situacija, medijski natpisi i nespremnost na žrtvu, kroje životne korake. To je čovjek koji u svoj slobodi srca i duše donosi odluku za dobro, za pravi put, za Boga. Zato je odlučnost odlika hrabrih ljudi. A upravo današnje vrijeme treba takve ljude. Toliko se govori i piše o muževnosti, o potrebi jasnoće govora i života. Svega toga nema bez odlučnosti da se živi u vjeri i po vjeri, unatoč i usprkos svemu. Biti Kristov danas podrazumijeva da ga nasljedujemo u svemu – i u odlučnosti. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.