Evanđelje

Sveti Luka nam kaže “kada su se ispunili dani Isusovog uznesenja, On je odlučno odlučio putovati u Jeruzalem.” Drugi prijevodi koriste izraz, “napravi svoje lice” kako bi opisali ovu odlučnost, podsjećajući na to kako je Bog rekao prorocima Jeremiji i Ezekielu da “usmjere svoje lice” protiv Jeruzalema i propovijedaju njegova zla (vidi Jer 21,10; Ezek 21,2). Isus se spremao učiniti istu stvar. Riječi, “uzneseni”, opisuju Njegovo Uzašašće na nebo nakon završetka djela koje mu je Bog dao učiniti. Ovo dugo putovanje u Jeruzalem iz Galileje pruža mjesto za ostatak Evanđelja sv. Luke, u kojem on otkriva “uredni izvještaj” koji želi dati svojim čitateljima o Isusovu životu (vidi Lk 1,1-4), piše Catholic Exchange.

Otkrivamo da je Isus htio ući u samaritansko selo, ali kada su tamošnji ljudi saznali da je Židov koji putuje u Jeruzalem, odbili su Njegov posjet. To je razbjesnilo Jakova i Ivana, koji su htjeli “pozvati oganj s neba da ih uništi”. Vjerojatno su razmišljali o Iliji, proroku, koji je stoljećima ranije pozvao vatru na glasnike iz Samarije u vrijeme velike zavjetne nevjere u Izraelu (vidi 2. Kraljevima 1,9-14). Isus ih je “ukorio” zbog ove ideje. Zašto je bio milostiv prema ljudima koji su mu odbili čak i dopustiti da uđe u njihovo selo? Je li to bilo zato što su djelovali iz svojih naslijeđenih predrasuda prema Židovima, tradicije mržnje koja se prenosila generacijama? Ova vrsta kolektivne sljepoće je vrsta “nepobjedivog neznanja” o kojemu Crkva također govori milosrdnim tonovima (vidi Katekizam Katoličke Crkve, br.1793). Kasnije su se mnogi Samarijanci odazvali na Isusovo evanđelje, kao što znamo iz Djela apostolskih. Revnost za osvetom kod Jakova i Ivana (koje ih je Isus s dobrim razlogom nazvao “sinovima groma”), da je Isus to dopustio, to bi učinila vrlo nevjerojatnim. Putovali su dalje.

Pravi učenik mora biti spreman napustiti svakoga, čak i dom svoga oca, kao što je to učinio sam Isus, da bi obavljao Božje djelo u svijetu.

Ovdje nam sveti Luka govori da su se ljudi počeli individualno odazivati ​​Isusu. Jedan kaže: “Slijedit ću te kamo god pođeš.” On je sigurno to tražio. Međutim, umjesto da mu kaže da se pridruži grupi, Isus mu daje upozorenje: “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske imaju gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu.” Zašto je Isus zvučao tako potišteno? Zašto je naglasio život bez korijena svojih sljedbenika? Možda je u tom čovjeku vidio gorljivost koja je bila više emocija nego volje. Isus je želio da on uračuna cijenu pravog učeništva (vidi Lk 14,28).

Moramo zapamtiti da je Isus mogao čitati ljudska srca. Je li vidio nešto više od pukog obiteljskog osjećaja u zahtjevu ovog čovjeka da se oprosti od svoje obitelji?

“A drugome je rekao: ‘Slijedi me.’ Ali on je odgovorio: ‘Gospodine, pusti me da idem prvo i pokopam svog oca.’” Ovdje vidimo Isusa kako upućuje izravan poziv čovjeku čija je prva misao bila njegova obiteljska odgovornost. Pokapanje mrtvog roditelja bio je važan, plemenit izraz odavanja počasti roditeljima. Očekivali bismo da Isus to dopusti, ali njegov odgovor se čini oštar: “Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. A ti, idi i naviještaj kraljevstvo Božje.’” Ovdje vidimo dašak semitske hiperbole koju često vidimo u Isusovom učenju („mržnja“ majke i oca, odsijecanje ruke, vađenje oka itd.) Isus govori ovom čovjeku, kojeg želi kao svog učenika, da, kao što je sveta dužnost kao što je pokop mrtvog roditelja, potreba da se odgovori na Njegov poziv ima prednost. “Mrtvi” ili oni koji neće biti učenici, duhovno mrtvi, mogu pokopati fizički mrtve. Pravi učenik mora biti spreman napustiti svakoga, čak i dom svoga oca, kao što je to učinio sam Isus, da bi obavljao Božje djelo u svijetu. (Lk 9,51-62)

Gospodine Isuse, moram priznati da mi je neugodan poziv da te bezrezervno slijedim u Evanđelju. Možda sam previše sklon pravdanju. Molim te, izliječi me.

Naposljetku, drugi je rekao: “Slijedit ću te, Gospodine, ali prvo mi dopusti da se oprostim od svoje obitelji kod kuće.” Ovaj zahtjev podsjeća na jednu epizodu u našem prvom čitanju danas, kada je prorok Ilija pozvao mladog Elizeja da bude njegov učenik. Zatražio je dopuštenje da se i oprosti od svoje obitelji; Ilija je to odobrio. Zasigurno bi Židovi upoznati s ovom starozavjetnom pričom bili iznenađeni ozbiljnošću Isusova odgovora: “Nitko tko se drži pluga i gleda na ono što je ostalo nije prikladan za kraljevstvo Božje.” Umjesto smještaja, čovjek dobiva upozorenje od Isusa. Zašto? Moramo zapamtiti da je Isus mogao čitati ljudska srca. Je li vidio nešto više od pukog obiteljskog osjećaja u zahtjevu ovog čovjeka da se oprosti od svoje obitelji? Je li vidio razlog da upozori čovjeka na pretjeranu privrženost bilo kome ili bilo čemu što bi ga moglo odvratiti od njegove potrebe da svim srcem slijedi Isusa?

Ovi Isusovi odgovori ljudima za koje se činilo da ga žele slijediti mogu nas iznenaditi ako zaboravimo što nam je sveti Luka rekao u evanđelju prošle nedjelje. Tamo je Isus rekao da se svatko tko ga namjerava slijediti mora odreći samoga sebe i svakodnevno uzeti svoj križ kako bi ispunio tu želju. Poziv na sljedbeništvo je radikalan. Na to ne možemo odgovoriti samo iz emocija. To će nas koštati svega, baš kao i Isusa.

“Slijediti” Isusa znači upravo to.

Prvo čitanje

Evo priče o tome kako je Ilija nazvao Elizeja, u kojoj smo vidjeli kako je Elizej bio popustljiv na zahtjev da se oprosti od svoje obitelji prije nego što zauvijek ode da bude Ilijin učenik i, na kraju, nasljednik. Također imamo priliku vidjeti da Elizej tu želju za oproštajem nije iskoristio kao izliku da odgodi svoj odgovor na Ilijin poziv. Napravio je obrok od volova koje je koristio za oranje – definitivan raskid sa svojim prethodnim pozivom, ako ga je ikada postojao! Možda je Elizejeva ozbiljnost da posluša Ilijin poziv bila ono što mu je donijelo dopuštenje da se oprosti od svoje obitelji. Nije bilo šanse da bi pri oproštaju počeo sumnjati u odlazak.

Gospodine, pomozi mi da se ne osvrćem na ono što je moglo biti nakon što sam odlučio da je Tvoja volja da to pustiš.

Je li Isus u našem Evanđelju vidio nešto drugačije u čovjeku koji je tražio istu uslugu? Je li ga zato morao upozoriti da se „ne osvrće“? Elizej je, u svom neposrednom klanju svojih volova za oproštajnu gozbu koju je priredio za svoju obitelj, pokazao da se već veseli svom novom životu. Nema osvrtanja za njim.  (1. Kraljevima 19:16b, 19-21)

Drugo čitanje

Sveti Pavao nam daje korisne pastoralne upute koje se dotiču naše evanđeoske poruke. Prvo, podsjeća nas da kada odlučimo staviti Isusa na prvo mjesto u svom životu, također odlučujemo staviti svoje bližnje na prvo mjesto. Pogledajte kako kaže da je “cijeli zakon ispunjen u jednoj izjavi, naime: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” U svojoj poslanici Galaćanima, sveti Pavao uči o spasenju koje dolazi po vjeri u ono što je Isus učinio za nas, a ne po djelima zakona. Drugim riječima, ne možemo se učiniti dovoljno dobrima da nas Bog spasi. Isus je došao to učiniti za nas. Sada, međutim, iako se ne probijamo u nebo, naporno radimo na tome da živimo svoju vjeru, jer je vjera bez djela mrtva (vidi Jakovljevu posl. 2,26). Jedan od najjasnijih načina na koji možemo izraziti svoju ljubav prema Bogu i svemu što je On učinio za nas jest ljubav prema bližnjemu. Dakle, ako u svom srcu pronađemo želju da slijedimo Isusa kamo god On vodi, možemo računati na njega da će nas odvesti do ljubavi prema onima oko nas. (Gal 5,1, 13-18)

Duše Sveti, hvala Ti što si omogućio život ljubavi grešniku poput mene.

Drugo, kao što svi znamo, teško je voljeti svoje bližnje! Sveti Pavao objašnjava zašto: „Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela; oni su suprotstavljeni jedno drugom.” Svatko tko ozbiljno želi slijediti Isusa naći će ovu bitku koja bjesni unutra gotovo cijelo vrijeme. Samo uz pomoć Duha Svetoga možemo živjeti život na koji nas Isus poziva.

Nikada ne bismo trebali očekivati ​​da će biti lako, kako nam danas govore i Isus i sveci. Ipak, ne bismo smjeli propustiti ohrabrenje koje imamo jer, kao što nas sveti Pavao uvjerava, ako živimo po Duhu, “sigurno nećemo robovati željama tijela”. Nada!