"To je, dakle, to! To je bio razlog onom poticaju u meni da se popnem na tavan, u deset sati navečer: mali vrabac koji je već bio na rubu života i smrti, bez hrane i bez vode, potpuno nemoćan da si sam pomogne. Eto; Gospodin mi je rekao – Popni se gore i spasi moje stvorenjce, koje ljubim i za koje se ja brinem". U nastavku donosimo svjedočanstvo koje nam je poslala naša slušateljica Jelka Pavišić.
Bilo je oko 10 sati navečer i ja sam se upravo spremala na spavanje, kad sam najednom osjetila snažnu želju da odem – na tavan. – Na tavan? Sada, u 10 sati navečer!? Zbog čega? – Odmahnula sam rukom i otišla u spavaću sobu. No, taj poticaj u meni, da odem na tavan, nije popuštao. Nešto me je vuklo da učinim upravo to. Zastala sam zbunjena. Što bi to moglo biti na tavanu tako važno, sada, tako kasno navečer? Razmislila sam malo, ali nisam našla nikakav racionalan razlog za to. Međutim…, moram otići na tavan…
I, kad sam već pomislila da je sve to bila samo nekakva moja smiješna ideja, opazila sam na prozorskoj dasci jednoga vrapčića.
Upalila sam svjetlo, popela se i zastala na zadnjoj stubi. I, kad sam već pomislila da je sve to bila samo nekakva moja smiješna ideja, opazila sam na prozorskoj dasci jednoga vrapčića. Skutrio se uza staklo i nije otprhnuo kad sam ušla. Oprezno sam mu se približila ne bih li ga malo bolje promotrila, a on se na to tek malo više povukao u kut. Kao da nije mogao poletjeti. Ipak, u zadnji je čas prhnuo i sjeo na gredu iznad prozora. Pokunjen i prestrašen, drhtao je. Možda je već nekoliko dana zatvoren ovdje na tavanu, bez hrane i vode. Zasigurno je ušao kroz mali zvjezdoliki otvor ponad prozora i onda se nije znao vratiti. A prozori su bili zatvoreni.
To je bio razlog onom poticaju u meni da se popnem na tavan, u deset sati navečer: mali vrabac koji je već bio na rubu života i smrti, bez hrane i bez vode, potpuno nemoćan da si sam pomogne.
To je, dakle, to! To je bio razlog onom poticaju u meni da se popnem na tavan, u deset sati navečer: mali vrabac koji je već bio na rubu života i smrti, bez hrane i bez vode, potpuno nemoćan da si sam pomogne. Eto; Gospodin mi je rekao: “Popni se gore i spasi moje stvorenjce, koje ljubim i za koje se ja brinem”. Otvorila sam prozor da može odletjeti. Uzela bih ga ja u ruke i odnijela u kuhinju, te ga nahranila i napojila, ali ga nisam mogla dohvatiti. A on, čim je osjetio dah svježine koji je zapuhnuo kroz otvoreni prozor, smogao je snage, veselo prhnuo i odletio u slobodu.Vratila sam se dolje i sjela na krevet. Kako je, ono, Isus govorio u Evanđelju o vrapčićima koji se prodaju za novčić? Našla sam tekst u evanđelju po Mateju (Mt 10, 31): „Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega…. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.“
On je mene poslao na tavan usred noći, da spasim jednoga vrapčića koji je bio gladan i žedan i zamalo bi uginuo!
Zamislite, pa to je istina! Koliko smo puta u životu, koliko stotina puta, koliko tisuća puta smo se u tjeskobi upitali: “Kako će biti…? Kako ću platiti…? Kako ću djeci…? Kako ću na poslu…? Ako budu cijene…? Koliko tisuća puta!? A gle, to što je Isus rekao u ovoj maloj prispodobi, to je istina! I to, jedna velika istina! Životna istina! On je mene poslao na tavan usred noći, da spasim jednoga vrapčića koji je bio gladan i žedan i zamalo bi uginuo! Gospodine, ljutiš li se na mene što se toliko brinem kako će biti ovo ili ono? Jesam li Te uvrijedila? Jesi li žalostan zbog toga? Ti, koji si vlasnik svega blaga na ovome svijetu, Ti koji svu moć držiš u svojim rukama, Ti koji si me stvorio s ljubavlju”, jesi li žalostan što Ti tako malo vjerujem? Nemoj biti žalostan. Pomozi mojoj nevjeri.