Promišljanje o sedam smrtnih grijeha i njihovu utjecaju na čovjeka prenosimo s YouTube kanala župnika Pomera i Premanture don Antuna Nižetića.

Pet zadnjih teških grijeha očiti su nam. Ako smo zavidni osjećamo grč u stomaku i diže nam se para na one kojima zavidimo. Srdžba nam zažari lice i uzburka sve žilice u tijelu. Bludnost nam je više nego očita. Neumjerenost u jelu i piću se može i doslovno izmjeriti. Lijenost vidimo najbolje po stvarima koje nas čekaju da ih učinimo i koje se nagomilavaju bez milosti.

Ona prva dva teška grijeha su gotovo nevidljivi. Oholost se i zove skriveni grijeh. Nitko za sebe ne može reći da nije ohol, to jest da je ponizan. Nešto slično je i sa škrtošću, to jest sa srebroljubljem. Ljubav prema novcu ne ulazi primjetno u nas. Najpoznatiji srebroljubac, Juda, uz to što je bio revni apostol i živio s Bogom u tijelu, neprimjetno se zaljubio u novac. Kada je toga postao svjestan već je bilo kasno. Objesio se.

I oholost nas čini trajno nezadovoljnim ljudima. Oholici je sve, upravo sve, izvor nezadovoljstva.

Pisac poslanice Hebrejima nam daje uputu kako ipak možemo prepoznati taj opaki grijeh u sebi. On kaže da je onaj tko ne ljubi novac zadovoljan s onim što ima. I oholost nas čini trajno nezadovoljnim ljudima. Oholici je sve, upravo sve, izvor nezadovoljstva. Ništa nije kako on misli da bi trebalo biti. Oholica je temeljno nezadovoljan samim sobom. On ne prihvaća sebe niti nikoga oko sebe, pa time niti Boga. Sve je protiv njega i on je protiv svega. Ništa mu nije dovoljno dobro niti ga dovoljno ispunja.

Sve su to sitni pomaci u dušu pa ih možda niti ne zamjećuje i nikako nije svjestan svog srebroljublja i svoje škrtosti. Za sva ta nezadovoljstva lako nalazi opravdanja, a ima ih bezbroj i sva su jako logična.

Srebroljupca isto tako često hvata nezadovoljstvo. Čim ga netko zatraži koji novčić već je ljut i tjeskoban. Kad mora plaćati nešto hvata ga tuga. Ako izgubi koji novčić više nego što je planirao spopada ga žalost. Uvijek je zabrinut za sutra. Uvijek misli da neće imati dovoljno i stalno je zauzet oko skupljanja i štednje. Sve su to sitni pomaci u dušu pa ih možda niti ne zamjećuje i nikako nije svjestan svog srebroljublja i svoje škrtosti. Za sva ta nezadovoljstva lako nalazi opravdanja, a ima ih bezbroj i sva su jako logična.

Očiti grijesi lakše nas privode priznanju i kajanju, a za te skrivene potrebna je posebna milost Božja. Oni dolaze na red tek kada nas Bog oslobodi od onih očitih. Dok se još valjamo u bludnosti ili se često srdimo, oni skriveni grijesi mogu slobodno živjeti i bujati. Inače, od onoga što je u nama najjače najteže se oslobađamo. Tako, oholost i škrtost po snazi idu naprijed, a po oslobođenju dolaze na kraju.

Od potajnih grijeha, Gospodine, oslobodi slugu svoga!

Nekima se, u naše vrijeme, diže kosa na glavi kada se govori o sedam teških ili smrtnih grijeha. Sveto Pismo kaže da grijeh rađa smrt. Nije li to pretjerivanje? Kako može neka škrtost izazvati smrt? Ili neka obična ljutnja? Imali bi pravo ako se na smrt gleda kao na neku točku. Međutim, smrt je proces. Ona se rađa i napreduje. Svakim grijehom umiremo. Naše se biće iscrpljuje. Osiromašuje. Iskrivljuje. Unakazuje. Vratimo se, na čas, Judi. Prvi novčići koje je ukrao iz kese već su u njemu rodili smrt. Već je izgubio elan. Vedrinu. Smisao poslanja i tako redom. Smrt je linija vezana uz život, a život se rađa i raste.

Završimo s molitvom našeg pslamiste: Od potajnih grijeha, Gospodine, oslobodi slugu svoga!