[PRESVETO TROJSTVO, 2022.]

Svetkovinom Presvetog Trojstva ispovijedamo vjeru u jednoga Boga i tri božanske osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Ovu istinu vjere, koju nije moguće shvatiti te zato i ostajemo na razini vjere, pokušava nam približiti današnji evanđeoski ulomak. Iz njega saznajemo da ono što pripada Ocu, pripada i drugoj božanskoj osobi, odnosno Sinu koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta: „Sve što ima Otac moje je.“ I da ono što pripada Sinu, pripada i trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetom: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.“ Sve ovo moglo bi se reći i obrnutim rasporedom, odnosno sve ono što prepada Duhu Svetom, pripada i Sinu, i sve ono što pripada Sinu, pripada i Ocu. Jednako vrijede i sve druge moguće kombinacije.

Pokojni talijanski biskup don Tonino Bello, poznat je po svojem mirotvorstvu i zalaganju za obespravljene, govorio je da on vjernicima ovako tumači jednog Boga u tri božanske osobe: „Ne govorim im jedan više jedan više jedan, jer tako je rezultat tri, nego jedan za jedan za jedan, tako da je zbroj uvijek jedan. U Bogu, drugim riječima – nastavlja on – ne postoji jedna osoba koja se dodaje drugoj, zatim opet drugoj, nego u Bogu svaka osoba živi za drugu.“ Današnji evanđeoski ulomak, ali i druga naviještena liturgijska čitanja, su potvrda ovog tumačenja.

Bog, u kojemu božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti – žive jedna za drugu, odlučio je u biti i za svoja stvorenja, osobito za čovjeka, koji je, kako smo čuli u današnjem psalmu, za Boga poseban, izdignut nad sva druga stvorenja na zemlji: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od anđelâ, slavom i čašću njega ovjenča. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.“ Ova čovjekova posebnost očitovala se osobito u Isusu iz Nazareta kojega mi kršćani ispovijedamo kao Krista u kojemu je Bog, da bi nas pomirio sa samim sobom i bio do kraja za nas, postao jedan od nas. O tome piše sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima: „Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.“ Da bi, međutim, mogao i ostati trajno s nama i za nas, Bog nam je darovao i treću božansku osobu, Duha Svetoga. Duh Sveti je međusobno „za“ u ljubavi božanskih osoba Oca i Sina. On je trajno Božje „za“ u ljubavi i u odnosu prema nama. „Ljubav je Božja – piše sv. Pavao u već spomenutom ulomku – razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“

Ovo Božje „za“ u ljubavi koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“, obvezuje. Traži od nas da nasljedujući primjer Isusa Krsta, koji je iz ljubavi prema Ocu i nama umro za nas, a po Duhu Svetome koji nam to omogućuje, Božje „za“ nama pretvori u naš „za“ Bogu, odnosno da ljubavlju odgovorimo na ljubav kojom smo ljubljeni. Istovremeno Božje „za“ nama traži i da ga pretvorimo u naše „za“ za druge, sve ljude, svoju braću i sestre, svoje bližnje. Tako i mi, ostajući ono što jesmo, možemo živjeti „za“ Boga. I po tom našem živjeti „za“ Boga možemo postati jedinstveni s Bogom, onim koji je jedan u trojstvu božanskih osoba.