Na veličanstven nam način sv. Luka u Djelima apostolskim opisuje trenutak silaska Svetoga Duha na Mariju, apostole i ostale učenike, prvu Crkvu. Čudni zvukovi, čudan plamen, čudan osjećaj, a najveće čudo bili su sami apostoli. Odjednom hrabri, neustrašivi! Učinak njihova propovijedanja bio je iznad svih očekivanja. Velika i brojna obraćenja i krštenja. Sad su napokon shvatili onu Isusovu: Poslat ću vam Duha Branitelja da ostane s vama zauvijek, on će vas poučavati o svemu. Deset dana iščekivanja, molitve i neizvjesnosti nakon Isusova uzašašća urodili su plodom. Duh Sveti učinio je apostole silnim svjedocima. Osjetili su da to nije njihovo djelo, znali su dobro koliko su slabi i uplašeni bili, koliko nevjerni. Uplašena grupica učenika, tjeskobno zabrinuta za život i do kostiju prožeta strahom, sada postaje Crkva – zajednica neustrašivih Isusovih svjedoka. Učinili su velika djela! Nezaustavljivo su nastavljali Isusovo djelo, a Duh je potpomagao njihovu nemoć, uvijek im otkrivajući Božju volju. Duh ih je vodio od sela do sela, od grada do grada, od srca do srca. Isusova poruka po njima je mijenjala živote, rađala nove svjedoke, Duh je snažno djelovao po rukama apostola. Rodila se Crkva koja živi do danas, neuništiva, nezaustavljiva, probijala se među nove narode, škropljena mučeničkom krvlju tolikih svjedoka. Po apostolskim rukama događala su se mnoga znamenja, i njima i nama  snažno svjedočanstvo da Gospodin nije ostavio svoje, da je vjeran dovijeka.

Silom Duha Svetoga, svoga i Očevoga, Isus preobražava lice zemlje. Tu se krije snaga Crkve, postavljene da bude „putokaz u nebesku slavu“. Nije nam danas potrebno ulaziti u teološke spekulacije koje bi nam željele „objasniti“ Duha Svetoga. Nije to shvatljivo ljudskom razumu. Zato treba zaviriti u svoje srce, tu gdje se događa susret Boga i čovjeka, tu gdje je hram Duha Svetoga, tu gdje Duh progovara svojim nadahnućima, svojim darovima. Svaki poticaj na molitvu i odlazak na sv. misu, svako nadahnuće za dobro djelo bratske ljubavi, snaga za praštanje, poniznost za kajanje – sve je to djelo Duha Božjega koji prebiva u nama. Ne zaboravite, hram ste Duha Svetoga, podsjeća nas Pavao. Tako se vraćamo na početke svoga spasenja, na trenutak krštenja, kad smo nanovo rođeni, Duhom posvećeni i Duhom učinjeni djecom Božjom. Postali smo i dio Duhom utemeljene zajednice – Crkve.

Sve najsvetije što primamo u zajednici Crkve djelo je Duha Svetoga.

Započinjući uskrsno slavlje u svetoj noći prije pedeset dana, slavili smo obnovu svoga krštenja. Danas opet možemo obnoviti tu istu svijest o tom velikom misteriju koje je djelo Duha Svetoga jer bez krštenja ne bismo bili ni Crkva ni hram Duha Svetoga.  A danas je upravo blagdan toga Duha i te Crkve. Zato si i danas valja posvijestiti tko smo i što smo, kolika je milost biti kršten i biti član Crkve, kolika je milost i koliko dostojanstvo biti Duhom Svetim preporođen, posvećen, ispunjen. U svojoj svakodnevici često na to zaboravljamo, ne ostavljamo puno prostora djelovanju Duha koji nam je darovan. Ograničavamo ga svojim samovoljama, neposlušnostima, tvrdoglavostima, nevjerama. Ranjavamo na taj način i Crkvu koja je djelo Duha Svetoga. A onda nas opet taj isti Duh, po toj istoj Crkvi, poziva da posvećeni snagom svetih sakramenata iziđemo iz svoje uskogrudnosti i prizemnih interesa i otvorimo se nanovo njegovu djelovanju i njegovim nadahnućima. Duh nas podiže, on nas krijepi, on nas čisti i osposobljava za spašenike. Sve najsvetije što primamo u zajednici Crkve djelo je Duha Svetoga. Po njemu Isus nastavlja svoje djelo spasenja, po njemu i danas pruža bezbrojna svjedočanstva svoje ljubavi prema nama. Crkva koja čuva blago vjere poučava nas kako ćemo prepoznati Duha i govori nam o njegovih sedam darova.

Sv. Pavao nam također govori o djelima Duha. Tu spoznajemo da Duh progovara u nama kad god težimo za lijepim, kad god čeznemo za ljubavlju, kad težimo za srećom, kad tragamo za smislom i istinom, kad činimo pravdu, kad gradimo zajedništvo, kad praštamo i molimo oproštenje. Sve to jedan te isti Duh djeluje. Tako znamo kad smo doista njegova proslava i njegov najjasniji znak. Kao što je nekoć Duh Sveti „govorio po prorocima“, tako i danas želi progovoriti po tebi i meni, po nama krštenicima. Želi da „ljubav Božja razlivena u srcima našim“ po njemu, Duhu Svetom, dopre do mnogih srdaca ranjenih besmislom, strahom, tugom, osamljenošću, patnjom svake vrste. Jer nisu samo advent i korizma vremena za ljubav! Živimo u vremenu Duha Svetoga.

Od one prve Pedesetnice do Kristova ponovnog dolaska Duh Očev i Sinov vodi Crkvu sigurnim putem u Nebo. Gdje smo tu ti i ja? Nosimo li u svojoj svakodnevici svijest da smo kršteni, da smo Crkva, da smo ljudi Duha. Pokreće li nas ta svijest? Vodi li nas Duh Božji ili duh ovoga svijeta? Sve što jesmo kao kršćani i što ćemo biti u vječnosti kao spašena djeca Božja djelo je Duha. Svjedočimo li to, živimo li to, vjerujemo li to? Osjete li naši bližnji da je „ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji na je dan“? Nikada si to pitanje ne bismo smjeli prestati postavljati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.