Početkom srpnja župna crkva sv. Franje Ksaverskog, koja je u zagrebačkom potresu bila jako oštećena, otvorit će vjernicima svoja vrata – nada se gvardijan samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu i tajnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Zvonimir Brusač. Naime, u tijeku je bojanje crkve izvana, a prije toga je obojana iznutra i uklonjene su nutarnje skele i zaštitne konstrukcije. Ksaverski gvardijan podsjetio je da na štete koje je crkva pretrpjela u potresu 22. ožujku 2020. godine. „Potresom je dovedena u pitanje statička sigurnost crkve, posebno u lađi tj. pročelja, bočnih zidova i svodova. To se dogodilo jer crkva nije bila statički preventivno učvršćena kao cjelina. Zato je u obnovi konstrukcijski učvršćena cjeline crkvene lađe – zidova i svodova, a svi oštećeni dijelovi temeljito su i dubinski učvršćeni posebnim i suvremenim tehnološkim postupcima. Preostaje ponovno postavljanje orgulja, a samostan nije stradao u potresu jer je temeljito obnavljan prije 30 godina”.

Franjevci su među prvima krenuli s radovima na konstrukcijskoj obnovi i učvršćenju crkve u kolovozu prošle godine uz pomoć sredstava Fonda solidarnosti Europske unije, a posredovanjem Ministarstva kulture i medija koje je odobrilo građevinski projekt konstrukcijskog učvršćenja zgrade i učvršćenja oštećenih dijelova. Fra Zvonimir se nada da će radovi na protupotresnoj obnovi barokne ljepotice poslije potresa biti gotovi do početka prosinca, kada počinje proslava 100 godina prisutnosti franjevaca trećoredaca na Sv. Ksaveru u Zagrebu (1923. – 2023.).

U službi Provincije i Reda

Uz trenutnu službu gvardijana samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, koji je središnji samostan Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, fra Zvonimir je ujedno i tajnik Provincije. Prati rad Provincijske uprave i pomaže provincijalu u službenoj komunikaciji s redovnicima Provincije, crkvenim i civilnim ustanovama, kao i s upravom Reda u Rimu. Uz spomenute službe on je područni i nacionalni duhovni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a) te provincijski koordinator trajne formacije.

U osvrtu na iskustvo rada s laicima u OFS-u ističe da mu je posebno obogaćujuća činjenica da značajni sveci u povijesti Crkve, kao što je sveti Franjo, mogu nadahnjivati i oblikovati kršćanski život vjernika. „Duh Sveti tako dijeli svečevu karizmu u vjernicima u povijesnom hodu Crkve. Ima vjernika laika kod kojih se to jasno vidi. Oni su usvojili duh i stil sv. Franje u svom životu i to se očituje u njihovoj obitelji, na radnom mjestu, u društvu i u Crkvi. To sam mogao vidjeti osobito u suradnji s članovima međunarodnog predsjedništva Franjevačkoga svjetovnog reda koji su dolazili sa svih strana svijeta”.

Fra Zvonimir je u upravi Reda bio generalni ravnatelj odgoja i u svom je mandatu priredio prvi poslijekoncilski Odgojni plan Reda. „Dok sam radio u upravi Reda, bio sam i student poslijediplomskog studija duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana. I to mi je pomoglo u ostvarenju te zadaće. Kako sam istodobno bio i generalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda, to je razdoblje mog života, tih šest godina, bilo potpuno ispunjeno, vrlo dinamično i vrlo zanimljivo. Stekao sam mnoge spoznaje i iskustva koji su mi kasnije bili od pomoći. Imao sam priliku i bolje upoznati Treći samostanski red sv. Franje, njegovu duhovnost, prošlost i sadašnjost što mi je također bilo korisno za kasniji rad, posebno u odgoju redovnika”.

Iskustva rada u odgoju

Sluteći da bi mu poslije povratka mogla biti povjerena dužnost odgojitelja za magistarski rad uzeo je temu „Duhovni odgoj u redovničkim zajednicama prema poslijekoncilskim dokumentima.“ Tako je bio spreman za službe odgojitelja sjemeništaraca, bogoslova i novaka. „U dvojbama sam u šali, ali i onako ozbiljno, pitao jednog profesora na Sveučilištu u Rimu kako će čovjek znati da je za neku službu. On je malo zastao i rekao da će znati ako ga budu imenovali, a ja sam mu zahvalio na tom utješnom odgovoru. U tome radu izazov je bio kako odgovoriti na temeljne potrebe dobi – s jedne strane primiti jasne smjernice za život u budućnosti i, s druge strane, biti ljudski prihvaćen i osobno praćen. Tu je bio izazov kako biti blizu, a opet biti takav da se može, treba usmjeriti. Tu mi je pomogao studij u Rimu gdje sam na neki način otkrio da su važni programi i smjernice, vjernosti i ciljevi koji se trebaju ostvarivati u odgoju, ali da u praksi u prvom planu uvijek mora biti konkretna osoba, vidjeti što ona već ima i kojem smjeru se može razviti. Prije sam više mislio da je odgoj realiziranje programa, ali ono što se događa u stvarnosti su žive osobe. Ciljevi ostaju isti, ali metode i način ostvarivanja ciljeva ovise o konkretnim osobama, skupinama i okolnostima. Ista načela su bila i kasnije s mladim redovnicima, bilo je potrebno uvažavati njihovu dob te razvijati odnos i komunikaciju. U odgoju sam se i sam razvijao. Dok sam bio mlađi mislio sam da im moram biti blizu. Kako sam odrastao shvaćao sam da se mora znati tko je odgojitelj, a tko odgajanik”.

Franjevački kandidati koji su odrastali uz fra Zvonimira hvale njegovu susretljivost i pomoć bilo oko priprema za maturske ispite, kao i kod drugih životnih dvojbi i nedoumica. A on, pak, ističe da je tijekom odgoja srednjoškolaca stekao jedno iskustvo poučavanja raznih predmeta, a svoje je znanje mogao kasnije prenositi kandidatima kojima je to bilo potrebno.

Odrastanje i otkrivanje poziva

Fra Zvonimir je u 38. godini svećeništva i 43. redovništva, a za otkrivanje poziva ističe važnost primjera prvoga župnika u Belišću fra Bernarda Rubinića, franjevca trećoredca, kapelana fra Šime Antonine i fra Tarzicija Bugarije i drugih fratara. „Rođen sam u Orahovici u brojnoj obitelji. Moja obitelj živjela je u jednom malom selu Donje Predrijevo u župi Crnac u Slavoniji. Kako smo bili poprilično siromašni otac je odlučio otići u Belišće i zaposliti se u velikoj tvornici papira. Tako sam kao malo dijete od godine dana stigao u Belišće gdje sam odrastao do 15. godine. U obitelji se živjela vjera, molilo se, tako da smo primili taj temeljni vjerski osjećaj. Moja sestra, koja je najstarija od djece u obitelji, otišla je u samostan Družbe Kćeri Milosrđa četiri godine prije nego što sam osjetio poziv. Ono što bih istaknuo a što se tiče duhovnog poziva, je važnost te pozitivne duhovne i odgojne atmosfere koju su župnik i suradnici stvorili u mladoj župi i među mnogobrojnom mladeži posred jakog ideološkog protudjelovanja djelovanja komunista u javnosti i školama, u jednoj izrazitoj radničkoj sredini. Imao sam i kvalitetnu osnovnu školsku izobrazbu, mnoge dobre učitelje i nastavnike, kvalitetne ljude i osobe, unatoč ideološke usmjerenosti koju su morali slijediti”.

Svoju želju da budete svećenik fra Zvonimir je prvo povjerio svojoj sestri Lei. Kako je ona već tada bila u samostanu smatrao je da ona može razumjeti njegovu želju. „Osjećao sam nešto, nisam imao hrabrosti reći roditeljima, nisam znao kako će reagirati, a želio sam nekome reći. Napisao sam joj pismo i u njemu joj povjerio tu svoju želju, svoje tadašnje nejasno razmišljanje. Ona je tada bila daleko, za naše pojmove, na Korčuli. Nismo tada još imali telefon, trebalo je sjesti i napisati pismo i reći što osjećam. Kada sam kasnije rekao roditeljima bilo je podrške, ali ne baš potpune u početku. Trenirao sam za nogometni klub „Belišće“ dvije godine u 7. i 8. razredu osnovne škole i rekli su da sam bio perspektivan igrač. No u to vrijeme dolazili su i prvi znakovi duhovnog poziva. Trebalo je vremena da se takva odluka razumije i prihvati. Tako sam u sjemenište u Odri ušao 1974. godine. Imao sam dobre odgojitelje. U sjemeništu fra Alojzije Duvnjak i fra Antun Badurina, u novicijatu fra Jerko Penava, u vrijeme studija fra Vlatko Badurina i drugi. Oni su uz vjerničku i redovničku dimenziju imali i osjetljivost za ljudsku dimenziju, za osobu i situaciju pojedinca. To iskustvo bilo mi je vrlo korisno i u mojem kasnijem dugogodišnjem odgojnom radu”.

Prvo svećeničko zvanje od osnutka župe sv. Josipa radnika u Belišću

Fra Zvonimir je bio prvo svećeničko zvanje iz župe sv. Josipa radnika u Belišću poslije njezina osnutka 1966. godine. „Zaređen sam 24. lipnja 1984. u zagrebačkoj katedrali po rukama nadbiskupa kardinala Franje Kuharića i na to sam ponosan. Mlada misa je doista bila velik događaj u mladoj župi. Slavlje je bilo u novoj crkvi, potpuno ispunjenoj, ali je mnoštvo ljudi bilo i vani, ispred crkve. To je bio odraz vjere ljudi u to vrijeme. Sve je to bilo u vrijeme socijalizma, prije političkih promjena, prije demokratskog sustava i samostalnosti Hrvatske”.

Svoj svećenički hod započeo je geslom: „Posla me blagovijesnikom biti siromasima“ (Lk 4,18). „Osjećao sam tada da nemam posebnog dara govora, nisam se vidio kao vođa. Kad su nas u školi pitali da napišemo što želimo biti ja sam napisao „učitelj“ jer mi se to činilo najbližim pozivu na svećeništvo koji sam tada počeo osjećati. Činilo mi se da mi je mjesto s običnim ljudima i da mi je jača strana nezapaženi rad i služenje iz drugog plana. Tako da sam na pozivnici za mladu misu dodao i geslo „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje!“ jer sam se u tom razdoblju nalazio i u tim riječima”.

Kada pronađe malo slobodnog vremena fra Zvonimir čita društvene i crkvene novine i časopise, povremeno prati tv-emisije, što mu pomaže da bude u tijeku društvenih i crkvenih zbivanja, promišljanja i tendencija, a do svoje 53. godine igrao je nogomet s kandidatima kao odgojitelj. Od djetinjstva njeguje ljubav prema glazbi. Posebnu pozornost posvećuje liturgijskoj i duhovnoj glazbi, a voli zapjevati dobre narodne, domoljubne i zabavne pjesme, one staroga kova, s dobrom melodijom i riječima u prvom planu. Kao bogoslov sudjelovao je u župnom zboru na zagrebačkom Sv. Ksaveru koji je vodio fra Izak Špralja, autor hrvatske liturgijske pjesmarice poslije Koncila. On ga je kao učitelj pjevanja i podržavao u javnom pjevanju psalama.