Važno je da djeca osjete zajedništvo kroz odrastanje u župi, da osjete da tu pripadaju – ističe s. Ivanka Darojković. Ova redovnica članica Družbe sestara služavki Kristovih poglavarica je samostana Družbe u Novom Brestju, u zagrebačkoj četvrti Sesvete, predaje vjeronauk nižim razredima u Osnovnoj školi Luka, te vodi prvopričesnike i dječji zbor u župi sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Kao vjeroučiteljica i redovnica ističe kako je važno da djeca odrastaju i sudjeluju u župnoj katehezi u svojoj župi. „Kao što u svojoj obitelji odrastaju uz svoje roditelje, braću i sestre, važno je da djeca žive život svoje župne zajednice i kasnije će puno lakše ići kroz život. Bogu sam zahvalna što sam sama odrastala u župnoj zajednici gdje sam rođena, u Letnici na Kosovu. Odrastajući uz Gospino svetište doživjela sam to iskustvo zajedništva i pripadnosti, i zavoljela sam svoju župnu zajednicu. Uz župnika i kapelana mi djeca smo osjećali kako župa diše”.

Življena vjera plodno tlo za rađanje poziva

Jedna je od osmero djece u obitelji koja je živjela svoju vjeru. „Puno mi je značila vjera mojih roditelja, baka i djedova. Imala sam pradjeda koji je svaku večer sabrano molio sva otajstva krunice, a moja baka više od 25 godina nije prekidala pobožnost prvih petaka, pa je i nas djecu pratila u odrastanju u vjeri. U mojoj se obitelji svakodnevno molilo, a uz baku i mamu naučila sam marijanske pjesme. Bilo što da su radile one su uz posao i pjevale. S djecom u župi pjevale su i redovnice – sestre Služavke Maloga Isusa i sestre sv. Vinka Paulskog, koje smo zvali usmiljenke, a koje su djelovale u župi. Bila sam u drugom razredu osnovne škole kada sam poželjela pjevati u župnom zboru. Iako je sestra koja je vodila zbor rekla da se veseli mome dolasku starije djevojčice su imale prigovore. Ona im je rekla da mora primati i mlađe i taj njezin pristup je na mene ostavio veliki dojam. Tako sam počela pjevati, solirati, pjevati psalme i aleluju, čitala sam i glumila kada se nešto događalo. Od malena sam bila aktivna u svim događanjima župe pa sve do kraja osnovne škole. Odrastanje u vjeri u obitelji, uz svećenike i redovnice u župi puno mi je značilo”.

Letničko svetište

S. Ivanka je u petom razredu osnovne škole počela razmišljati o tome da svoj život posveti Bogu. Poticaj za to dao je otac. Radio je u Beču, a tijekom svojih nekoliko godišnjih posjeta obitelji rado je razgovarao s djecom koja bi se oko njega okupljala. „Jednom zgodom tata je rekao da nije otišao u svećenike jer je bio sin jedinac, ali da bi ga veselilo da netko od sinova bude svećenik. Tada sam pomislila da bih mogla biti redovnica. Počela sam o tome razmišljati. S dolaskom za župnika don Nikole Čibarića u župi se nakon svake svete mise molilo za duhovna zvanja, pa tako i u mojoj obitelji. Kako se bližilo vrijeme odluke pred kraj osnovne škole jedan sam tjedan razmišljala o ljepoti redovničkog života, a zatim tjedan dana mi je u mislila bio obiteljski život. Ta je borbe trajala oko tri mjeseca. Počela sam moliti i što sam duže molila u meni je prevagnula odluka za redovništvom. Nakon primanja sakramenta potvrde rekla sam svome župniku da želim biti redovnica.”

Letnička Gospa

Prepreke u ostvarenju poziva za redovništvo

Nikakve prepreke nisu mogle zaustaviti s. Ivanku u ostvarenju poziva. Prisjetila se kako ju je baka odvraćala jer se bojala da djevojčica žive naravi ne bi mogla biti sretna u samostanu. Kada je za to doznao župnik nije htio pustiti baku na ispovijed za prvi petak u mjesecu. Baka je morala obećala da neće priječiti unuci odlazak u samostan, ali prava kušnja dogodila se kada je s. Ivanka stigla u zajednicu Služavki Maloga Isusa u Sarajevo. „Otišla sam u Sarajevo sa željom da budem redovnica. Međutim, zlo se nekada umiješa da nas malo iskuša. Nakon godine dana moga boravka u zajednici jedna gospođa iz moje rodne župe je u telefonskom razgovoru s odgojiteljicom rekla da sam ja pisala pisma u kojima sam širila neistine o kandidaticama i bogoslovima. Odgojiteljica me je pozvala na razgovor i pitala za pisma, a ja o tome nisam imala pojma. Otpremila me je kući jer se bojala što bih kao redovnica mogla napraviti, ako kao kandidatica radim takve stvari.”

Povratak u roditeljsku kuću bio je jako bolan što zbog nepravedne optužbe i otpusta, što zbog nemogućnosti ostvarenja poziva. „Bilo mi je najteže reći roditeljima. Upoznala sam župnika i redovnice u župi sa svojim povratkom ali i sa željom da postanem redovnica. Nisam se željela odreći svoga poziva. Gospodin se pobrinuo da se to i ostvari pa sam upoznala svoju zajednicu. Osjetila sam kako Bog na čudesan način, i unatoč svim poteškoćama s kojima se đavao služi da uništi jedno zvanje, nađe načina da me dovede tamo gdje trebam biti. Iz Graza u Austriji u Letnicu su na Veliku Gospu došle sestre Služavke Kristove, koje su bile upoznate s mojom situacijom, razgovarale su samnom i s ostalim djevojkama koje su željele postati redovnice. Njih su povele sa sobom, a meni su rekle da čekam odgovor. Započela sam moliti na tu nakanu i postiti o kruhu i vodi pet dana. Nikada u životu nisam postila, a to sam skrivala i od mame i bilo mi je teško. Rekla sam Gospodinu da ako želi da budem redovnica da će naći način da uđem u zajednicu. Peti dan sam dobila odgovor da se mogu spremiti i doći s ostalim kandidaticama u samostan u Graz.”

U Družbi sestara Služavki Kristovih

S. Ivanka je u mjesecu srpnju došla iz Sarajeva kući, a već je nakon dva mjeseca bila u Grazu. Ulaskom u samostan nije znala da su sestre Služavke Kristove nastale od sestara Služavki Maloga Isusa. Naime, Služavke Kristove osnovao je augsburški biskup dr. Josip Stimpfle 1972. godine. On je bio otvoren svim potrebama Crkve pa je tako prihvatio i sestre služavke Maloga Isusa sarajevske provincije u Njemačkoj koje su se odvojile od zajednice. Novoj zajednici dao je ime Služavke Kristove koje je kao inspiraciju s neba dobio dok je molio u crkvi Svete Marije Velike u Rimu, a ono sjedinjuje novost Družbe i kontinuitet s karizmom nadbiskupa dr. Josipa Stadlera koji je osnovao Družbu sestara služavki Maloga Isusa. Sestre u duhu svoje karizme rade da starijima i djecom, u školama i bolnicama, pod geslom: ‘Idi pa i ti čini tako’. Uz s. Ivanku u Družbi je još osam sestara iz Letnice.

U svetištu Gospe Letničke za poziv molila i sv. Majka Tereza

Neizmjerna je bila radost s. Ivanke zbog mogućnosti ostvarenja želje da postane redovnica. Upućujući molitve zahvale Gospi Letničkoj u novicijatu znala se prisjetiti i svete Majke Tereze koja je u istom svetištu upućivala molbe i zahvale Gospodinu. „Znala sam reći sv. Majko Terezo ti su u Letnici kod Gospe molila za svoje zvanje, a tako sam činila i ja. Sjećam se tog posebnog susreta s njome. Došla je u svetište sa svojim sestrama. Običavala je prigodom posjeta Makedoniji najavit se našem župniku i provesti jedan dan pred Presvetim u svetištu. Mi smo u Letnici znali da kada zvone crkvena zvona, a nije blagdan, da dolazi ili biskup ili Majka Tereza. Sjećam se da joj je moja tetka Franka poklonila čarape, a ona joj je odgovorila da će joj to dobro doći za njezine siromahe. Tada nisam ništa razumjela, a čitajući njezine knjige u novicijatu bolje sam je upoznala. Kako me je jako privlačila razmišljala sam da bih i ja željela ići u misije. Molila sam se i nikada nisam ni pomišljala da ću jednoga dana o njoj pisati svoj diplomski rad”.

Što se više molila s. Ivanka je doživljavala veću blizini s Majkom Terezom. „Vidjela sam koliko nam Gospa Letnička daje snagu i volju za život, bez obzira na prepreke i poteškoće koje proživljavamo kroz svoj duhovni redovnički život. Jedne zgode pitala sam se kako Gospodin njoj daje tolike milosti, odakle joj tolika snaga za činjenje nebrojenih dobrih djela… Čitajući knjižicu ‘Put srca’ otkrila sam da je izvor njezine snage i svih milosti koje prima u klanjanju pred Presvetim. Od tada sam odlučila svaki dan koliko god mogu vremena provesti u molitvi pred Presvetim. Tu je počelo čišćenje mnogih stvari, i mene i moje obitelji.”

Oblačenje i redovnički zavjeti

S. Ivanka je imala oblačenje redovničkog odijela uoči svetkovine Velike Gospe, još tri djevojke iz Letnice. „Uoči toga dana dugo nismo mogle zaspati od uzbuđenja. Razmišljale smo kako ćemo izgledati, hoćemo li se znati ponašati sa šlajerom ponašati i hoće li nam pasti s glave, kako će nas drugi gledati,… U sklopu pripreme s nama je bio i dr. Mato Zovkić iz Sarajeva koji nam je govorio da zamislimo da smo u letničkom svetištu ispunjenom vjernicima i da svi mole za nas da ostvarimo svoj poziv. Toliki nam je bio izazov dok nas je on pripremao kroz duhovne vježbe, osjećale smo veliku radost imajući pred sobom samoga Krista”.

Redovnički zavjeti bili su 1991. godine u Grazu. „Nakon dvije godine novicijata uslijedili su redovnički zavjeti. Na svečanost je došao i naš utemeljitelj biskup Stimpfle, pa moji roditelji, braća i sestre, a ova baka koja mi je branila odlazak u samostan nije mogla doći jer je bila bolesna. Ali vidjela me je kao redovnicu kada sam došla doma prije zavjeta. Plakala je od sreće i tražila je da joj oprostim što me je odvraćala da budem redovnica. Tih dana polaganja zavjeta vidjela sam da je poziv Božja milost. Smatram da nisam za njega zaslužna ja nego sve molitve mojeg pradjeda, baka i djedova, mojih roditelja koji i dan danas mole za moje duhovno zvanje.”

Otac hodočašćem zahvalio za kćerkin poziv i na svim primljenim milostima

Za kćerkin poziv otac je zahvalio Bogu na poseban način – hodočašćem Gospi u letničko svetišta. „Moji roditelji puno mole za sve nas i zahvalna sam Bogu što imam takve roditelje. Nema mi ništa ljepše od toga kada nađem roditelje u molitvi prigodom dolaska kući. Vidjela sam kolika je milost njihova molitva za mene i moju braću i sestre. Moj tata je veliki hodočasnik, išao je pješice u Međugorje, već punih 18 godina ide sv. Antunu Padovanskom iz Brckovljana u Sesvetska Sela svih 13 utoraka, trodnevnicu i na samo Antunovo. Pješači i u Mariju Bistricu, a kada je izrazio želju da želi ići pješice u Letnicu to me je razveselilo ali i zabrinulo jer je bio u 71. godini. Bojala sam se da će se izgubiti. On je rekao da je obećao Gospi da će joj doći u zahvalu za sve što mu je Bog dao, posebno za izmoljenog sina kojeg je rodila moja sestra. Pješačio je tri tjedna. To da jedan starac propješači 900 kilometara ostavilo je duboki trag na mene osobno, ali i na sve nas Letničane. Bojala sam se da neće ustrajati i da će odustati, međutim Gospa Letnička je izmolila jednog svećenika koji ga je pratio jedno vrijeme. I ja sam ga pratila da nije sam. Vidjela sam da žrtve mojih roditelja i ta hodočašća daju meni i mojoj obitelji veliku snagu i sigurnost.”

Hodočašća

S. Ivanka svoje slobodno vrijeme rado provodi uz glazbu, svirajući gitaru i flautu, a posebno voli izrađivati krunice kao i ostale rukotvorine što osobno, što s djecom prigodno uz Božić i Uskrs. Svima poručuje da ako se oslanjaju na Boga i njegovu pomoć i zaštitu imat će snage svladavati sve poteškoće na koje nailaze. Moći će radosno činiti drugima dobro, i sve raditi na veću slavu Božju.

Podjela trajnoga mandata za vjeronauk.