Naša sugovornica rođena je 13. kolovoza 1972. u Posušju, te je članica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne (Šibenik). Izvanredna je profesorica na Katedri dogmatske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, na kome je i sama završila studij teologije. Licencijat iz dogmatske teologije postigla je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorirala je na svom Alma mater učilištu. Tajnica je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere, članica je Upravnog vijeća Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju te redovita članica Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu. Tajnica je Hrvatskoga mariološkog instituta KBF-a u Zagrebu.

Objavila je tri autorske i četiri uredničke knjige, brojne znanstvene i stručne članke, izlagala na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Redovito sudjeluje u medijskim emisijama vezanim uz aktualne vjerske i crkvene teme, te je stoga rado pristala i na intervju u našem Katoličkom tjedniku.

Poštovana dr. s. Valerija, nalazimo se u Gospinu mjesecu svibnju. Možete li nam objasniti zašto je baš ovaj mjesec, uz listopad, posvećen Majci Božjoj?

Običaj da se u mjesecu svibnju posebno štuje Mariju vrlo je star. Među ostalim, on ima svoje korijene, kako u ljudskom doticaju s prirodom, tako i u vjerničkom osjećaju o Marijinoj važnosti za vlastiti život. Naime, već u ranokršćanskim vremenima, u zemljoradničkoj kulturi, posebno se u mjesecu svibnju molilo za dobar urod polja. To je mjesec u kome priroda cvate, kada se polja obrađuju, logično je da se moli za dobro vrijeme i plodnu žetvu. Marija se mogla lako povezati s tim iskustvom prirode: ona je „najljepši Božji cvijet“ (otuda simbolizam ruže, ljiljana, ljubičice itd.), ona je najplodniji „Božji vrt na zemlji“. O tim motivima svjedoče do danas mnoge marijanske pjesme, kao i pobožni običaj da se Marijin kip postavi na posebno mjesto i da ga se ukrašava cvijećem.

Marija se mogla lako povezati s tim iskustvom prirode: ona je „najljepši Božji cvijet“ (otuda simbolizam ruže, ljiljana, ljubičice itd.), ona je najplodniji „Božji vrt na zemlji“.

Možemo ići još dalje unatrag, u pretkršćansko vrijeme kada su se u svibnju štovale rimske božice Maja i Flora. Sukladno ondašnjoj praksi da se poganski običaji pokršćane, vrlo lako se moglo Mariju povezati s proljećem i s plodnošću: Marija, koja je rodila Isusa Sina Božjega, najjasniji je izraz života i plodnosti. Kasnije je to povezivanje Marije s mjesecom svibnjem pojačano u srednjemu vijeku kada je postojao običaj da se svaki mjesec u godini posveti jednom aspektu vjerničkoga života. Od baroka dalje svibanjska je pobožnost prema Mariji doživjela svoj dodatni procvat. U novije vrijeme papa Pavao VI. svojom je okružnicom Mense Maio iz 1965. ponovno pozvao na oživljavanje vjerničke posvete i pobožnosti prema Mariji u mjesecu svibnju.

Kasnije je taj blagdan promijenio naziv u: Kraljica svete krunice, a molitva krunice je proširena na čitav mjesec listopad.

Što se tiče listopada, geneza njegova povezivanja s Marijom je malo drugačija i više je vezana za povijesna zbivanja. Papa Pio V. proglasio je blagdan krunice kao zahvalu za neočekivanu pobjedu kršćanske vojske nad turskim osvajačima u bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. Papa je tu pobjedu pripisao upravo molitvi krunice mnogih vjernika, na koju je bio prije pozvao. Kasnije je taj blagdan promijenio naziv u: Kraljica svete krunice, a molitva krunice je proširena na čitav mjesec listopad. Tako je mjesec listopad, uz to što je i mjesec misionara, postao mjesec krunice, na čiju molitvu su pozivali i kasnije pape, kao način vjerničkog odgovora na nevolje u Crkvi i svijetu.

Posljednja od četiriju marijanskih dogmi – ona o njezinu uznesenju, koju je 1950. definirao papa Pio XII., govori da je Gospa „s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira“. Je li to suvremenom čovjeku teško povjerovati i kako mu na tu temu govoriti?

Dogma o uznesenju Marije u nebo zaokružuje ono što vjerujemo o Mariji. Njome se kazuje da je Marija, zbog svoje posebne povezanosti s djelom svoga Sina, njegovim zaslugama potpuno otkupljena i kako ima već udjela u njegovu uskrsnom stanju. Tako se sadržajno ova dogma nastavlja na dogmu o Marijinu bezgrješnom začeću. Ona pak govori o milosnom početku Marijina života: da je zaslugama svoga Sina preočuvana od posljedica istočnoga grijeha, zbog uloge koju joj je Bog namijenio u povijesti spasenja. A dogma o Marijinu uznesenju govori o milosnom svršetku njezina života u nebeskoj slavi s Kristom. Time u njoj vidimo ostvareno ono čemu se sami nadamo i što nam je Bog obećao: da će čitav čovjek biti u vječnom zajedništvu s Bogom.

A dogma o Marijinu uznesenju govori o milosnom svršetku njezina života u nebeskoj slavi s Kristom.

Sadržajno ova dogma je možda teže razumljiva jer pretpostavlja vjeru i „poznavanje“ Božje logike djelovanja u svrhu spasenja čovjeka. Također, suvremeni čovjek možda teško vjeruje u Marijinu konačnu sudbinu jer živi i razmišlja samo u ovostranim zemaljskim kategorijama unutar kojih ne ostavlja mjesta za duhovnu dimenziju koju nije moguće eksperimentalno dokazati i verificirati. Ipak mi se čini da se upravo u težnjama današnjega čovjeka može naći poveznica za aktualizaciju ove marijanske dogme. Naime, današnji čovjek jednako teži za besmrtnošću kao i onaj u ranijim vremenima. Teži jednako za rajem, ali za onim zemaljskim. Teži biti sve bolji i sam sebe beskrajno „optimira“ i usavršuje – svim modernim sredstvima koja su mu na raspolaganju. Međutim, unatoč tomu, i dalje ima iskustvo nedovršenosti i neispunjenosti.

U tom smislu, vjera u Marijino uznesenje u nebo može poslužiti kao „kontrakultura“ suvremenoj antropologiji: da je čovjek pozvan usavršavati sebe i svoj svijet, ali i na duhovnoj razini; da nije prepušten sam sebi i svojim snagama, nego da ga Bog svojom milošću osnažuje i prati; da sam ne može postići besmrtnost, nego kako je Bog onaj koji mu daruje vječni život.

Ono na što, još uvijek, možemo biti ponosni jest da se u većini župa Crkve u Hrvata njeguje svibanjska pobožnost unatoč slabijim odzivima vjernika na mise općenito. Što je možebitni uzrok tomu?

Promatrajući općenito pobožnost prema Mariji, čini mi se da je snažan čimbenik njezine privlačnosti u bliskosti koju vjernici osjećaju s njome. Marija je žena iz naroda, jedna od nas, koju Bog tako malenu i neznatnu izabire i koja na vrlo ljudski način proživljava svoje vjerničko predanje Bogu. U Marijinu životu možemo naći situacije poput naših – trenutke radosti, ljubavi, brižnosti, zabrinutosti, suosjećanja, patnje, žalosti, povjerenja, nade. Marija je, rekla bih, projekcijska figura za naše životne želje i radosti, za naše potrebe i strahove.

U Marijinu životu možemo naći situacije poput naših – trenutke radosti, ljubavi, brižnosti, zabrinutosti, suosjećanja, patnje, žalosti, povjerenja, nade.

Nasuprot toj subjektivnoj dimenziji pobožnosti, liturgija Crkve možda se doživljava kao jedna objektivna stvarnost koju vrše službenici Crkve određenim obredom, a vjernici su uglavnom pasivni. Upravo je reformom liturgije Drugi vatikanski koncil želio prevladati taj pastoralni problem, liturgiju više približiti narodu i omogućiti vjernicima aktivnije sudjelovanje u liturgijskim slavljima. U tom kontekstu, valja imati na umu da nikakva pobožnost, pa ni ona marijanska, ne može zamijeniti liturgijska, posebno sakramentalna slavlja, i da liturgija uvijek ima korekcijsku funkciju za pobožnost. Da bi se uspostavila bolja ravnoteža između pobožnosti i liturgije, čini mi se da bi bilo korisno razvijati liturgijsku duhovnost, posebno duhovnost sakramenata. Ona bi više doticala život vjernika izvan samog slavlja, pa se tako euharistija i drugi sakramenti ne bi doživljavali samo kao vjernička „obveza“.

Stoga je vrlo važno vjernicima posredovati i potrebno vjersko „znanje“ o Mariji. O

Kakvu sliku o Bogu suvremeni tražitelji religioznoga mogu iščitati na osnovu života Blažene Djevice Marije i upravo njezine uloge u povijesti spasenja?

Po Mariji možemo odčitati jednu sliku Boga koja je prihvatljiva svakome čovjeku. Prije svega, to je Bog koji se nije zatvorio u svoj božanski svijet, nego ima posla s čovjekom. Štoviše, Bog pokazuje inicijativu i oslovljava Mariju. A Marija se nije ni po čemu isticala od ostaloga židovskoga naroda. Takva je logika Božjeg djelovanja: čovjek ne treba biti savršen, ne treba biti najbolji, najpametniji, najbogatiji, ne treba svojim sposobnostima ili postignućima „zaslužiti“ da bi ga Bog pozvao. Bogu je svaki čovjek vrijedan kao takav. Uvažava svakoga konkretnog čovjeka i poziva ga da mu odgovori i da surađuje s njim.

Marija je i dalje ostala u svome običnome životu, sa svakodnevnim obvezama i poslovima, s brigama, radostima i nadama. Štoviše, život joj je bio čak i teži od običnoga jer je morala proživjeti muku i smrt svoga Sina.

Nadalje možemo zamijetiti da Mariji nakon Božjeg izabranja život nije postao na neki način izvanredan i savršen. Marija je i dalje ostala u svome običnome životu, sa svakodnevnim obvezama i poslovima, s brigama, radostima i nadama. Štoviše, život joj je bio čak i teži od običnoga jer je morala proživjeti muku i smrt svoga Sina. Pokazuje nam kako nas život s Bogom ne odvaja od svakodnevnog zemaljskog života. To je odgovor današnjemu čovjeku koji traži Boga u nekim izvanrednim sferama koje njemu trebaju donijeti ispunjenje i osjećaj sreće. Na kraju, iz Marijina života možemo prepoznati Boga koji, usprkos svemu što se dogodi, ne napušta čovjeka, nego ga prati često nevidljivo i daje mu nadu u pozitivan ishod njegova zemaljskog putovanja.

Vidimo kako je majčinstvo danas suočeno s raznim izazovima poput: poteškoća ostati u drugom stanju, pobačaja, surogat majčinstva i čega sve ne… Može li Gospin primjer pomoći?

Svakako Marija kao majka može biti uzor majkama i odgovor na suvremene probleme shvaćanja majčinstva: kao ona koja začinje i štiti ljudski život, koja se istinski brine za svoje dijete. Marija pokazuje da majčinstvo nikada nije samo na biološkoj, nego uvijek uključuje jednu duhovnu dimenziju. Marija se suživljava sa svojim Sinom, prati ga i podržava, pokušava ga razumjeti i zaštititi. U konačnici, Marija po svome majčinstvu raste i u odnosu s Bogom, nadilazi samu sebe kao majka i postaje učenica svoga Sina. Zato Marija može biti i svima nama duhovna majka kojoj se s povjerenjem utječemo.

Marija pokazuje da majčinstvo nikada nije samo na biološkoj, nego uvijek uključuje jednu duhovnu dimenziju.

Ovu temu Marijina uzora rado bih proširila u drugim smjerovima. Naime, nerijetko se u tradiciji Marija prezentirala kao uzor ženama, poglavito u vidu svoga majčinstva i djevičanstva. To su svakako temeljne Marijine odlike, ali ona ima i drugih kvaliteta koje su jednako vrijedne nasljedovanja. Novi zavjet pokazuje da Marija nije pasivna i pokorna žena, nego od početka pokazuje inicijativu i aktivno djelovanje. Marija razgovara s Bogom, čak pita kako će se dogoditi njezino začeće Sina Božjega, odgovorno prihvaća Božji plan spasenja svojim „Evo me“, veliča Boga za njegova snažna djela, preuzima inicijativu na svadbi u Kani, dosljedno prati Isusa do križa, sudjeluje s učenicima u naviještanju evanđelja.

K tome, Marija nije samo prva otkupljena „žena“, nego prvi otkupljeni „čovjek“, što uključuje i muški rod, pa je Marija i za muškarce paradigma otkupljenosti i dovršenosti vlastita života u Božjoj vječnosti.

Konačno, Mariju ne smijemo ograničiti na to da je primjer samo ženama. Ona je primjer i muškarcima, a o tome se danas vrlo malo govori. Marija je uzor i za muškarce jer ona nije samo ženska, nego antropološka paradigma vjernika: ona je primjer za svakoga čovjeka kako se odnositi prema Bogu, kako odgovoriti na Božji poziv i kako doprinijeti vlastitim zalaganjem izgradnji Božjega kraljevstva u svijetu. K tome, Marija nije samo prva otkupljena „žena“, nego prvi otkupljeni „čovjek“, što uključuje i muški rod, pa je Marija i za muškarce paradigma otkupljenosti i dovršenosti vlastita života u Božjoj vječnosti.

Narod Crkve u Hrvata Blaženu Djevicu Mariju često je kroz svoju povijest molitveno zazivao „najvjernijom odvjetnicom“. Što u tome zazivu možemo iščitati i, s obzirom na aktualno stanje u društvu (u svijetu), koji bi danas zaziv bio najpribližniji?

Hrvatski narod, kao i drugi katolički narodi, ima izraženu pobožnost prema Majci Božjoj te joj se posvećuje na razne načine. Posebno oni narodi koji su imali tešku egzistencijalnu i političku povijest utjecali su se Mariji, njezinu zagovoru, zaštiti i pomoći, zavjetovali joj se i iskazivali joj duhovnu i moralnu vjernost. Čini mi se prikladnim ovdje citirati riječi koje je napisao član HMI-ja, pokojni pjesnik, jezikoslovac i etnolog dr. Ante Sekulić: „Marija je Hrvatsku shvaćala. Razumjela je. Pomagala je svima. Uvijek kada su joj se povjeravali.“ Postoji poseban osjećaj privrženosti hrvatskoga naroda prema Mariji i zato je ona njegova „najvjernija odvjetnica“. Tako se u pobožnosti prema Mariji može odčitati povijesna i društvena situacija nekoga naroda. Glede gorućih pitanja u Crkvi i svijetu, mnogi su marijanski zazivi i danas vrlo aktualni: od Kraljice mira do Kraljice obitelji, od utočišta grješnika do Majke Božje milosti, od utjehe žalosnih do Majke nade. Svima se njima može izreći ono što tišti današnji svijet i ono što mu je potrebno, a zasigurno se mogu oblikovati i novi zazivi kojima bi se izrekle molitve Mariji za nevolje i potrebe današnjega čovjeka.

Budući da ste, među ostalim, i tajnica Hrvatskog mariološkog instituta pri KBF-u u Zagrebu, možete li nam približiti njegovu djelatnost i ono na što ste posebno ponosni kada je riječ o istom?

Hrvatski mariološki institut (HMI) osnovan je 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. To se ostvarilo na prijedlog dr. fra Karla Balića koji je izabran za prvoga predsjednika. Dr. Balić je inače bio član Papinske komisije za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju i osnivač današnje Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI). Kasnije su HMI vodili vrlo zaslužni predstojnici: prof. dr. Adalbert Rebić, mons. dr. Vlado Košić i današnji prof. dr. Ivan Karlić. Članovi HMI-ja dolaze iz različitih područja: teologije, povijesti, etnologije, umjetnosti, književnosti, muzikologije; tako da je riječ o pravoj interdisciplinarnosti koja se danas jako naglašava. Od početka je istaknuto kako je glavna svrha HMI-ja promicati znanstveno istraživanje marioloških tema u duhu koncilske konstitucije Lumen gentium i širenja pobožnosti prema Majci Božjoj, s posebnim naglaskom na hrvatski narod i njegovu kulturnu baštinu. Tako HMI djeluje na znanstveno-istraživačkoj i na pastoralno-stručnoj razini. Od većih aktivnosti istaknula bih da redovito objavljuje znanstvene i stručne radove u časopisima i zbornicima, od početka sudjeluje na međunarodnim mariološkim kongresima koje organizira PAMI, organizira nacionalne znanstvene simpozije o različitim mariološko-marijanskim temama. Do sada ih je bilo 13. Zadnji je održan u Travniku 2018., a sada pripremamo za listopad ove godine kongres u Međugorju.