Osobni, obiteljski i javni život povezani su više nego što to u uobičajenoj užurbanosti svakidašnjega života dospijemo misliti. Riječ je, zapravo, o utjecaju osoba iz javnoga života na moj i tvoj svakodnevni život ali, nemojmo nikako previdjeti, i na naš obiteljski i društveni život u cjelini. Ono što javna osoba čini oduvijek je utjecalo na konkretno ponašanje ljudi u određenoj društvenoj zajednici u pozitivnom i, napose, u negativnom smislu. Geste, riječi i konkretni postupci javnih osoba spuštaju se poput nevidljive sile i postupno ulaze u naše odnose i konkretno ponašanje bez obzira protivili se mi tome ili to prešutno odobravali.

To jednako vrijedi za zdrave i ‘ozdravljujuće’ riječi i geste kao i za neprimjerene, ružne, grube odnosno ‘razarajuće’ riječi i geste. I ‘ozdravljujuće’ i ‘razarajuće’ može s vremenom postati dio naše svakodnevice, mojega i tvojega rječnika i konkretnoga ponašanja a da toga uglavnom nismo svjesni ili ćemo prekasno postati toga svjesni.

Događanja u Hrvatskom Saboru, obračuni poznatih političara, a napose sve ono što u posljednje vrijeme čini predsjednik države, njegove riječi i postupci nužno se ‘spuštaju’ na niže razine u našem hrvatskom društvu: radne zajednice, usputne i službene razgovore, različita druženja ali i u obitelji, u odnose između roditelja i djece, prijatelja, mladih…

U tijeku ‘zastrašujućih’ ratnih slika ruske oružane agresije na Ukrajinu, koje nam svakodnevno pristižu, a u kojima se solidariziramo s ukrajinskim narodom i na temelju iskustava u Domovinskom ratu snažno osuđujemo agresora, hrvatski javni prostor sve više zagađuju ‘ispadi’ pojedinih hrvatskih političara među kojima, nažalost, prednjači predsjednik države. Gotovo da nema javnog nastupa u kojem na neprimjeren, grub i podcjenjivački način ne ‘saspe’ svoju ‘paljbu’ na ovu ili onu javnu osobu, događaj, instituciju…

Zašto se sve to čini? Ima li u hrvatskoj javnosti snage potražiti odgovore na to pitanje?

Kada se netko od vremena do vremena sličnim načinom i rječnikom u javnosti suprotstavi predsjedniku tada mediji pribjegnu onoj iz komunističke prošlosti dobro poznatoj – ali iznimno opasnoj – tvrdnji „svi su oni jednaki“, „gledaj kako se svađaju“, „trebali bi prestati“… Analitičari društvenih zbivanja i novinari tada hladnokrvno raspravljaju o njihovu ponašanju koje im se u tim raspravama čini ‘gotovo jednakim’ ili pak potpuno jednakim. Kao da nastaje amnezija, potpuni zaborav, o tome što je prije bilo, što jest ili nije neki od tih sudionika prije govorio, optuživao, ocrnjivao…

Ovakav način komuniciranja, nažalost, može u Hrvatskoj još više razjediniti ionako već snažno podijeljeno hrvatsko društvo. Zašto se sve to čini? Ima li u hrvatskoj javnosti snage potražiti odgovore na to pitanje? Krajnje je vrijeme da se u javnu raspravu o tom pitanju uključe intelektualci, a svoj doprinos ponude i analitičari hrvatskih političkih zbivanja.

U ovim prijelomnim povijesnim trenucima u kojima su se stvari već počele mijenjati na gore, hrvatski narod da bi opstao i mogao u budućnosti slobodno živjeti u svojoj državi Hrvatskoj, vapi za snažnim autoritetima – moralnim i jakim osobnostima – koji će okupljati i povezivati a ne međusobno svađati i dijeliti? Kada je opće dobro naroda i države u pitanju tada ne mogu i ne smiju šutjeti ni crkveni autoriteti u Hrvatskoj!

Smatram da je u ovo vrijeme sve opasnijeg „zagađivanja“ javnoga prostora u Hrvatskoj dobro i potrebno iznova čuti proročki glas dragoga kardinala Kuharića…

Prije 20 godina, 11. ožujka 2002. godine, umro je kardinal Franjo Kuharić, tada zagrebački nadbiskup u miru, a prije toga u onim olovnim komunističkim vremenima i u Domovinskom ratu zagrebački nadbiskup i prvi čovjek Crkve u Hrvata i, što je danas važno naglasiti, iznimni crkveni i civilni moralni autoritet i prije svega čovjek i biskup kome se vjerovalo i koga se respektiralo i u komunizmu, a napose u demokratskoj Hrvatskoj. Iz zahvalnosti prema svojem velikom kancelaru Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu ove godine (Zagreb, 1. i 2. srpnja 2022.) organizira simpozij pod nazivom „Život i djelo kardinala Franje Kuharića“. Smatram da je u ovo vrijeme sve opasnijeg „zagađivanja“ javnoga prostora u Hrvatskoj dobro i potrebno iznova čuti proročki glas dragoga kardinala Kuharića koji je uvijek – i u svakoj situaciji – pozivao na jedinstvo hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana u izgradnji zajedničke budućnosti. I nije imao straha i ustručavanja uvijek jasno i glasno izreći svoj stav a da ne povrijedi nikoga, svjestan da se neće svidjeti nekima!

Premda je povijest „magistra vitae“ (učiteljica života), Hrvati kao da ne žele učiti iz vlastite povijesti nego uvijek iznova ponavljaju iste pogreške iz prošlosti optužujući jedni druge za propuste, a istodobno se tvrdoglavo zatvaraju u ‘skupine istomišljenika’ optužujući jedni druge. U takvoj situaciji se izvrsno snalaze oni vođe kojima nije u cilju opće dobro hrvatskoga naroda nego trenutačni interes bez obzira što on bio?

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.