Kad smo ga priupitali da se ukratko predstavi, David nam je rekao da je on prvenstveno ljubljeno dijete Božje (Iv 3, 1), a onda muž i otac četvero djece (Chiara, Natanael, Noemi i Marija Jozefina). Rođen je 1990. u Kutini, odrastao u Čakovcu, a trenutno živi u Sesvetama u Zagrebu. Radi u A1 Hrvatska kao planer za mobilnu pristupnu mrežu, član je 2 molitvene zajednice, a u slobodno vrijeme (kojeg nikada nema u obitelji s malom djecom) bavi se sviranjem (klavir, gitara, udaraljke…), izradom drvenih didaktičkih dječjih igračaka, krunica te ostalih predmeta s vjerskom tematikom, donosi portal Muževni budite.

Vjera po svjedočanstvu i uzoru roditelja

Prilikom njegova odrastanja vjera je igrala veliku ulogu. „Rođen sam kao drugo od petero djece u obitelji koja je zaista prakticirala svoju vjeru u svakodnevnici. Na primjeru svojih roditelja učio sam kako se živi i svjedoči vjera te kako živjeti s pouzdanjem u Božju providnost (Mt 6, 31–34). U našoj obitelji nikad se nije propuštala sv. misa nedjeljom i blagdanom, prakticirali smo svakodnevnu zajedničku molitvu, njegovali glazbene talente koje nam je Bog dao te izdali album duhovnih pjesama pod nazivom Osloni se na mene koji smo kao obitelj promovirali kroz pjevanje i svjedočenje po župama diljem Hrvatske”, rekao nam je David na početku našeg razgovora i priznao kako, iako nikad nisu živjeli u obilju, „Bog se uvijek pobrinuo da imamo krov nad glavom, kruh svagdanji i toplinu doma” (Izr 30, 8). Kako je po prirodi jako povodljiv, vjera koju je stekao po svjedočanstvu svojih roditelja i po konkretnim situacijama u kojima se Bog proslavljao, bila je nužna da ostane na putu svetosti.

„Svjedočanstvo mojih roditelja odigralo je veliku ulogu u življenju čistoće (2 Kor 1, 12). Kad smo kao obitelj pjevali po župama, nikada nisu propustili posvjedočiti o svome hodu u predbračnoj čistoći, tako da mi taj pojam nije bio stran. Iako je tad u mojoj glavi taj pojam predstavljao samo suzdržavanje od predbračnih spolnih odnosa, čvrsto sam se odlučio da i ja želim tako živjeti”, nadodao je David.

Život u kojem se sve vrti oko Gospe

Također, ključnu je ulogu u njegovu životu odigrala i njegova nebeska Mama Marija. „Kao što je Isusa s Josipom vodila na hodočašće u Jeruzalem kad mu je bilo 12 godina, tako je i mene s 12 godina povukla na hodočašće u Međugorje, gdje je započeo moj konkretan hod s Marijom. Baš kao što je Isus nakon toga hodočašća bio poslušan Josipu i Mariji te napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi, tako želim i ja” (Lk 2, 51–52).

Prije nego što je upoznao Simonu, svoju sadašnju suprugu, imao je nekoliko kratkih veza kroz koje ga je, kako kaže, „Gospodin učio pameti”, ali nijedna od njih nije vodila nekoj ozbiljnosti ili razmišljanju o braku, „već je sve to bilo dosta neozbiljno i površno, pa je srećom i brzo završilo.” Simonu je upoznao 2007. godine na jednome dekanatskom susretu mladih, a prohodali su nedugo nakon toga na blagdan Gospe Fatimske. Iako Simona tada još nije znala za pojam predbračne čistoće, u srcu je osjećala da spolni odnosi spadaju u brak, tako da su se zajedno odlučili na takvu vezu. Međutim, njihova veza nije bila u potpunosti čista.

Izazovi predbračne čistoće

„Naši su se susreti s vremenom sve više svodili na ljubljenje u sjeni gradskog parka, a sve je manje bilo molitve i razgovora. Ubrzo smo shvatili da to nema smisla, ali nismo imali snage prekinuti s tim. Nakon nekoliko mjeseci zajedno smo otišli na hodočašće u Međugorje gdje smo odlučili da nešto moramo promijeniti. Mislili smo da ćemo uspjeti u ”redukciji” tjelesnih nježnosti, ali ubrzo bismo se vratili na staro” (1 Pt 1, 14–15), objasnio je David.

Tako su se vrtjeli ukrug sve dok Simoni nije u ruke dospjela knjižica fra Vatroslava Frkina „Hodanje mladića i djevojke“. Kad je čuo za njezin prijedlog veze bez poljubaca, pružao je jak otpor, ali kad je pročitao tu knjižicu, pristao je na to da pokušaju. „Isprva je bilo jako teško i neobično, ali s vremenom smo počeli uživati u susretima bez poljubaca, jer smo napokon imali priliku razgovarati, moliti i upoznavati se. Zajednička molitva, post, sakramentalni život, čitanje i proučavanje o čistoći, iskreni razgovori, čedno oblačenje, izbjegavanje grešnih prigoda i samotnih mjesta, izostanak poljubaca i tjelesnih nježnosti, sve je to potrebno kako bismo imali snage da uspijemo” (1 Pt 1, 13–15).

Brak u studentskom domu

Pri kraju treće godine fakulteta, nakon 5 godina hodanja (2 godine bez poljubaca) obuzeo ga je snažan i neobjašnjiv poticaj na brak. Budio se i lijegao s tom mišlju. Nije mogao učiti, nije mogao moliti, stalno mu se ta misao motala po glavi. „Kad sam to rekao Simoni, ona je mislila da je to samo jedan hir koji će brzo proći, ali nije prolazio. Poticaj je bio sve snažniji. Razgovarali smo s prijateljima o tome i svi su potvrdili da je to od Boga, ali s obzirom da smo bili usred fakulteta bez primanja i mjesta stanovanja, Simoni je bilo teško to prihvatiti i reći roditeljima. Nakon nekoliko čudesnih Božjih intervencija, nije više mogla poricati da je to od Boga, pa smo odlučili definirati termin vjenčanja i to prezentirati roditeljima.”

„Zaručili smo se 13. svibnja (ponovo na blagdan Gospe Fatimske) u Strossovom Parku na Gornjem gradu. To je zaista bilo čudesno vodstvo Duha Svetog, jer nikada prije tog trenutka nisam bio tamo i nisam imao pojma kamo idem kad sam vodio Simonu na mjesto zaruka”, priznaje David. Oboje su našli sezonski posao kroz ljeto kako bi zaradili za vjenčanicu, odijelo, kapare i sve što je potrebno podmiriti prije vjenčanja, a za ostale su troškove vjerovali da će se Bog pobrinuti. Roditeljima su izložili svoju želju i plan te dobili njihov blagoslov i podršku.

„Bog se zaista proslavio. Vjenčali smo se 13. srpnja 2013. na blagdan Majke Božje Bistričke, a s poklonima smo pokrili sve troškove vjenčanja i još na kraju bili u plusu (Iv 2, 1–10). Nekoliko dana nakon toga otišli smo na hodočašće u Međugorje kako bismo zahvalili Mami, a potom na medeni mjesec na Korčulu. U međuvremenu smo saznali da smo oboje ostvarili pravo na studentski dom, gdje smo zajedno proživjeli zadnju godinu faksa” (Ps 37, 5).

Ne postoji mnogo bračnih parova kojima uspije poći za rukom da žive u studentskom domu, ili da žele u njemu živjeti, i za očekivati je da će ljudi imati svakakve reakcije na to, no David ističe kako su on i Simona dobivali isključivo pozitivne reakcije. „Svi su bili iznenađeni kad su saznali da smo se vjenčali na faksu bez stana, posla i svega što ljudi čekaju da bi se vjenčali i da živimo zajedno u studentskom domu. U sobi smo spojili krevete i radne stolove, obojali zidove i napravili svoje malo gnijezdo od 13 m². To je zaista bilo posebno razdoblje. Imali smo menzu pod nogama, sve studentske povlastice, minimalne životne troškove, a bili smo u braku i živjeli zajedno. Čak se i nekoliko naših prijatelja, ohrabreni našim primjerom, odlučilo stupiti u brak prije završetka fakulteta” (Ps 27, 14).

Novi bračni izazovi

Nakon godine dana u studentskom domu uslijedili su novi izazovi. „U početku je moj velik izazov bio naći posao. Simona je ostala raditi u firmi gdje je radila svoj diplomski rad, a ja sam za to vrijeme bio kod kuće tražeći posao. Poslao sam više prijava, ali poziva ni od kud. Napokon, zovu me iz jedne tvrtke da sam dobio posao (preko agencije, na određeno) i da mogu početi s prvim danom sljedećeg mjeseca. To je bilo točno na dan kad sam dao akontaciju za odlazak na hodočašće u Međugorje. Na moj upit mogu li u tom terminu dobiti godišnji, dobio sam negativan odgovor. Bio sam u velikoj dvojbi. Nisam htio staviti posao iznad Boga, a opet, trebao mi je posao da privređujem za obitelj. Od Simone sam dobio punu podršku što god odlučio, ali trebala mi je potvrda odozgor da donesem konačnu odluku. U suzama sam otvorio Bibliju i ugledao redak 2 Sam 7, 3: ”A Natan odgovori kralju (Davidu): „Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Jahve s tobom.“” Zatvorio sam Bibliju, nazvao u tu firmu i uz zahvalu odbio ponudu za posao. Otišao sam u Međugorje, a 2 tjedna nakon povratka, dobio sam poziv s ponudom za posao na neodređeno i puno većom plaćom od prethodne ponude. Isuse, hvala Ti!”

Drugi izazovi na početku braka uključivali su upoznavanje s tuđim životnim navikama, Davidovu operaciju na nozi, pronalazak stana, upoznavanje s mjesečnim ciklusima plodnih i neplodnih dana, dok se danas suočavaju s drugačijim izazovima poput: kako naučiti djecu da se nose s emocijama, kako se suzdržavati od vikanja i grubosti, kako uskladiti posao, molitveni život i zajedničko vrijeme, kako upravljati financijama, kako riješiti stambeno pitanje itd. „Svaka faza u životu donosi svoje izazove, ali ”u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi”” (Rim 8, 37), zaključuje David.

Otvorenost životu i Božjem planu

Danas je obitelj Cindrić šesteročlana obitelj koju, uz Davida i Simonu, sačinjavaju Chiara (6,5 god.), Natanael (4,5 god.), Noemi (3 god.) i Marija Jozefina (10 mj.). „Ispočetka smo pazili na plodne i neplodne dane prema Billingsovoj metodi kako Simona ne bi zatrudnjela prije nego što diplomiramo. Kasnije se to prolongiralo dok ja ne nađem posao, pa dok Simona ne dobije ugovor na neodređeno i tako ukrug. Nakon nešto više od godinu dana u braku molili smo: ”Gospodine, molim Te, pokaži nam kad želiš da imamo djecu.” Nakon toga samo smo osjetili u srcu: ”Kako da vam pokažem kad mi ne dopuštate?” Tad smo prestali pratiti plodne dane, Simona je zatrudnjela baš 3 mjeseca nakon toga, neposredno prije isteka probnog ugovora na poslu. Svi su nam savjetovali da prešutimo trudnoću do potpisa ugovora na neodređeno, ali nismo imali mir u srcu po tom pitanju. Pomolili smo se i odlučili da će Simona reći za trudnoću bez obzira na ishod na poslu. Nakon nekog vremena dobila je poziv na razgovor gdje je saznala da su joj pripremili ugovor na neodređeno u drugom odjelu gdje je dala prijavu za posao i da je čeka radno mjesto kad se vrati s porodiljnog. Bog se tu ponovo proslavio i očitovao svoju brigu za nas i obilno uzvratio naše povjerenje.”

Nakon toga, Simona se vratila na posao, a baka je čuvala Chiaru. Nekoliko mjeseci kasnije Simona je ponovo zatrudnjela s Natanaelom, a 2 godine kasnije s Noemi. Za treću je trudnoću već bio problem reći na poslu, ali su relativno dobro to prihvatili. Nakon toga, Simona je odlučila da se neće vraćati na posao te je dala otkaz i uzela status majke odgajateljice. Poslije toga, rodila se i Marija Jozefina. Svako dijete je željeno i nijedno se nije „slučajno dogodilo“. Kako kaže David, bez obzira na to što je status majke odgajateljice pred ukinućem i upitan, ostanak Simone kod kuće s djecom bila je jedna od najboljih odluka koje smo donijeli. „Iako je fizički, psihički i financijski jako izazovno dok su sva djeca tako malena, nismo požalili ni trenutka što smo se odlučili na taj korak. Mi smo i dalje otvoreni za život, a Gospodin neka se pobrine za ostalo.”

Kakav je naš odnos s Bogom, takav je i naš međusobni odnos

S dolaskom djece stigli su i novi izazovi, u koje se svakako ubraja i pronalazak vremena za sebe i za suprugu. „Svim snagama se trudimo naći vremena za nas, ali to je jako izazovno. Uvijek imamo neku bebu koju treba dojiti, nekoga tko loše spava, tako da nikada ne možemo računati na to da ćemo imati vremena za sebe kad zaspu. Kako su nam roditelji u drugom gradu, ne možemo računati ni na njihovu pomoć oko čuvanja djece, pa to dodatno otežava okolnosti, ali vjerujemo da će doći dani kad ćemo moći više vremena posvetiti jedno drugome. Iako smo svjesni važnosti našeg odnosa i pokušavamo ne trpati stvari pod tepih, naš odnos se svodi na ovo: kakav je naš odnos s Bogom, takav je i naš međusobni odnos. Ako naš odnos s Bogom ne valja, automatski je i među nama veća napetost i ne možemo biti radosni otvoreni i iskreni jedan prema drugome, tako da se uvijek trudimo naći balans u odnosu s Bogom i jedno s drugim”, objašnjava David.

Svaki se dan trude imati zajedničku molitvu krunice uz druge aktualne pobožnosti i pratiti tjedni raspored pobožnosti koje Crkva preporučuje: molitva za duše u čistilištu (ponedjeljak), molitva anđelima (utorak), pobožnost sv. Josipu (srijeda), pobožnost prema Euharistiji i klanjanju (četvrtak), razmatranje muke Gospodnje (petak), pobožnost Mariji (subota), dan Gospodnji (nedjelja). „Kad molimo krunicu, svako od djece izmoli po jednu deseticu, dok su ostatak krunice slobodni igrati se u tišini (koliko je to moguće). Prije spavanja imaju osobnu molitvu i molitvu anđelu čuvaru uz zazive svetaca. Također se trudimo da bar netko od nas kroz tjedan ode na misu, pa da uzme nekoga od djece sa sobom, a zadnja navika koju pokušavamo usvojiti jest da četvrtkom odemo svi zajedno u župu na klanjanje.”

Kako kaže David, koliko uspijevaju ili ne uspijevaju prenijeti vjeru na svoju djecu, to nije na njima da prosuđuju. „Trudimo se približiti Oca nebeskog kao Boga koji nas ljubi, svece kao one koji nas zagovaraju i mole za nas, anđele kao one koji nas čuvaju i štite, Mariju kao našu Mamu koja nas vodi svome Sinu Isusu, a u svakodnevnici usmjeravati na to što nas Bog uči po svojoj Riječi. Mi sijemo, a Bog neka zalijeva i brine o plodovima.”

Korištenje i razvijanje talenata u braku

Uza sve to, trude se biti aktivni u svojoj župi u obiteljskoj zajednici. „Od malena sam s obitelji bio vrlo aktivan u župi, tako da mi je to nešto potpuno normalno i prirodno. Kad se doselimo u neku župu, uvijek odem do župnika i kažem da smo novi župljani te da smo na raspolaganju kad god nešto zatreba. S obzirom da smo se u zadnjih godinu dana već dvaput selili, a još uvijek smo u najmu, malo nam se teže vezati uz određenu župnu zajednicu i tamo se konkretnije aktivirati, no u Sesvetama, gdje trenutno živimo, aktivirali smo se u animiranju klanjanja za obitelji s djecom i uvijek uskočimo kad je potrebno svirati i pjevati na misnom slavlju ili nekoj duhovnoj obnovi u župi.”

Kao bračni par trude se i razvijati svoje talente u braku. „U početku nam je ovo bila poprilično bolna tema. Simona je uvijek bila povučena i nije se voljela eksponirati, dok sam ja uvijek volio biti u centru pažnje. Kako sam kroz sviranje i pjevanje bio uključen u više zajednica, zborova i projekata, uvijek bi imao posebno mjesto u služenju, dok bi ona uvijek bila negdje sa strane. Kako se preko 10 godina bavila plesom, pokušala je formirati neku kršćansku plesnu skupinu, ali kako su trudnoće dolazile jedna za drugom, ni to nije uspjela održavati. Tako su prolazile godine, a mi nikako nismo uspjeli naći neku zajedničku aktivnost gdje bismo oboje mogli ostvariti svoje talente.”

Budući obiteljski posao

Međutim, u jednom je trenutku na internetu naišao na takozvani „busy board”, kod kojeg se na neku drvenu ploču pričvrste razni elementi (brave, spinneri, patent zatvarači itd.), a s kojima se onda djeca igraju. „S obzirom da je Natanael volio svugdje gurati prste, ovo mi se činilo kao zgodna igračka, pa sam i sâm pokušao izraditi nešto slično. Kako su mi uvijek govorili da imam dvije lijeve ruke kad je u pitanju bio neki fizički rad, bojao sam se započeti s izradom bilo čega, ali moram priznati da sam u ovome baš guštao. Simona je počela s oslikavanjem tih elemenata i u jednom nam je trenutku sinula ideja da je možda upravo to ono za čim smo čeznuli sve ove godine. Nešto gdje možemo zajedno iskoristiti svoje talente, a pritom evangelizirati te možda i nešto zaraditi. Kako smo s vremenom nabavljali razne elemente i isprobavali razne veličine pločica i tematike, tako su ideje samo navirale. Nakon toga smo počeli izrađivati razne predmete s biblijskim citatima (naušnice, kutijice, stalke za mobitele i ključeve itd.), a nedavno smo počeli izrađivati i krunice od čvrstog užeta za one koji žele da im ovo duhovno oružje tako i izgleda. Trenutno smo u procesu otvaranja obrta, pa neka dobrota Gospodina našega bude nad nama da nam uspije djelo naših ruku” (Ps 90, 17).

Puno su toga oni planirali, naglašava David, ali primijetili su da Gospodin uvijek ima bolji plan. Trenutno su i u situaciji gdje traže rješenje stambenog pitanja. „S obzirom da smo se već dvaput selili s malom djecom, a još uvijek smo u najmu, voljeli bismo kupiti ili sagraditi kuću gdje bi se djeca mogla slobodno igrati na dvorištu i gdje ne bismo morali stalno paziti na susjede i braniti djeci da budu djeca. Također, voljeli bismo da nam krene ovaj započeti posao i da napravimo neki obiteljski obrt gdje bismo u budućnosti mogli uključiti i djecu.”

Ipak, više od svega žele da se u njihovim životima vrši Božja volja, a ne njihova. „Često smo skloni u Očenašu moliti ”budi volja Tvoja kako na nebu, tako i na zemlji”, a pritom misliti ”budi volja moja kako na zemlji, tako i na nebu” i odnositi se prema Bogu kao prema automatu u koji ubacimo molitve, devetnice i postove, a zauzvrat očekujemo da nam ispuni naše želje i planove. To nije odnos koji je Bog zamislio za nas, već s nama želi imati odnos povjerenja i ljubavi. To je ono što želimo svim srcem. Na nama je da kroz molitvu osluškujemo Božju Riječ i Njegovu volju te u hrabrosti i pouzdanju u Boga napravimo prvi korak, a ishode prepustimo Njemu”, zaključio je David Cindrić.