Pomnije čitanje evanđelja sv. Luke daje nam bolju predodžbu o specifičnim karakteristikama Boga koji je uistinu naš Otac u Očenašu, Bog Otac svemogući u Vjerovanju, i konačni uzor za nas ljude koji bi dobro činili pokušati primijeniti neke od ovih karakteristika u našim životima kao očevi i muževi, piše Catholic Exchange.

U Marijinu hvalospjevu Veliča (Lk 1, 46-55) veliča se Božja “veličina” (Lk 1, 46), opisuje se kao “Moćni” i njegovo je ime “sveto” (49). Marija priznaje Božje “milosrđe” kroz generacije (50) i za Izrael (54), ilustrira Boga kao opskrbljivača hranom (“Gladne je napunio dobrima;…”) (53) i priznaje da je “pomogao” Izraelu (54). U Zaharijinom pjevanju (Lk 1, 68-79), Zaharija kaže da je Bog „Blagoslovljen“ i donio „otkupljenje“ svome narodu (68), drži svoja obećanja dana preko proroka (70), pokazuje „milosrđe ,” i “…svjestan je svog svetog saveza…” (72, 78) i “spašen” (Zaharijin narod) “…iz ruku neprijatelja,…” (74). Glavno među svim Božjim svojstvima i priznanjima i Marije i Zaharije je ono Božje milosrđe, koje se spominje četiri puta, po dva puta od svake od njih.

Isusova obitelj nije ustrojena fizičkim odnosom s Njim, nego poslušnošću Riječi Božjoj (Lk 8,21). Ova ideja poslušnosti nadovezuje se na raniju referencu sv. Luke o Marijinoj poslušnosti kao službenici Gospodnjoj (Lk 1,38). “Ne nosite ništa na put…” ilustrira apsolutnu nevezanost koja se traži od učenika (Lk 14, 33) (koja) vodi do potpunog oslanjanja na Boga (Lk 12, 22-31). Poslušnost Bogu i potpuno oslanjanje na Boga zapravo su dvije strane istog pitanja koje ističu odnos čovječanstva s Njim. Sveti Luka ističe važnost dubokog, intenzivnog, osobnog odnosa sa Svemogućim i često ističe Božju značajnu ulogu kao jednog i jedinog svemogućeg dobročinitelja koji je prisutan, aktivan i brižan u životima Isusovih suvremenika, tj. onih kojima je Isus poučavao i propovijedao.

Sveti Luka također ističe Božje očinstvo i priznaje Ga kao Onoga od koga kršćanski učenik traži svakodnevnu hranu (Lk 11,3), oproštenje (Lk 11,4) i oslobođenje od posljednje kušnje (Lk 11,4). Bog je priznat kao očinski Kralj čije kraljevstvo dolazi (Lk 11,2; 17,20-21). Bog se spominje u zahtjevu rulje za Barabom, iako oni, istina, ne traže pravog “Sina Očeva” (Lk 23, 18-19). Umirući na križu, Isus se obraća svome Ocu i kaže: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (Lk 23,34) i “Oče, u tvoje ruke predajem Duha svojega” (Ps 31,6). Lk 23, 46). Ističući Boga kao Oca za sebe i sve druge, posebno i posebno u kritičnom trenutku kada je trebao ispuniti svoje poslanje na zemlji, Isus pokazuje kako je odnos s Bogom Ocem nešto što treba imati prioritet, njegovati i raditi. tijekom života, sve do posljednje minute.

Sam Isus odjekuje Marijinim i Zaharijinim referencama na Božje milosrđe: “Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). I, naravno, Krist uči svoje učenike kako se moliti Ocu i daje im uvid u Njegov dobronamjerni karakter dok veliča Božje “…sveto… ime…” (Lk 11,2), spominje svoje kraljevstvo (što ukazuje na Njegovo kraljevstvo ) (2), i kao što je već spomenuto, prepoznaje Boga kao opskrbljivača kruha svagdanjeg (3) i oprostitelja grijeha (4).

Sveti Luka dijeli brojne pozitivne osobine i vrline Boga koje skreću pozornost na njegovu moć i njegovu ulogu zaštitnika i opskrbljivača. Koncepti poslušnosti i ovisnosti o Bogu ističu Božju svemoć i velikodušnost tijekom ljudskog iskustva. I, naravno, kroz Isusove riječi, sveti Luka više puta spominje Boga u očinskom svojstvu što podrazumijeva obiteljski odnos između ljudi i njihovog Stvoritelja. Bog voli svoj narod, brine se za njihove najbolje interese i živi u skladu sa svojom predanošću zavjetnom odnosu između sebe i “…onih na kojima je njegova naklonost” (Lk 2,14).