Kada mu je bilo deset godina, Josemaria je po prvi puta primio Isusa u svoju dušu. Bilo je to 23. travnja. Majka ga je lijepo obukla i izgledao je pristojno. Njegove su sestre Chon i Lolita također obukle svoje najljepše haljine za tu prigodu. Od ranog mu je jutra njegov anđeo čuvar šaptao u uho ponavljajući mu molitvu koju je naučio za pripremu na prvu pričest. „Josemaria: ‘Želim te primiti Gospodine…’”

I mali je dječak ponavljao molitvu: „Želim te primiti Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću kojom te je primila tvoja Presveta Majka. Duhom i žarom svetaca.“

Njegov ga je anđeo čuvar podsjećao i na sve one molitvice koje je naučio još dok je bio mali. Želio je Josemarijino srce jako dobro pripremiti jer što mu je veća bila ljubav to će Isus biti sretniji i primit će više milosti.

Kada se Josemaria vratio na svoje mjesto nakon što je primio pričest, sklopio je svoje ruke i zatvorio oči i dugo razgovarao s Isusom. Bilo je toliko toga što je želio reći: moliti za Rosarito, za mamu i tatu, Carmen, Chon, Lolitu i kuharicu Mariju… Zahvaliti Isusu, reći da ti je žao i najvažnije od svega reći Mu koliko ga voli i koliko se jako radovao ovom trenutku.

Maleni je čuvar ostao s njim nastojeći odagnati svako remećenje pozornosti, šapćući mu sve više ideja koje bi mogao reći te pogotovo prikazati Isusu maleni teret kojeg je dan prije morao podnijeti.

Iz knjige Vida y venturas de un borrico de noria, (“Život i avanture malenog magarčića i njegovog čuvara“)

Izvor: Opus Dei