Od kada postoje Križevački štatuti i što su oni zapravo?

Križevački štatuti su zapisani u 19. stoljeću, a budući da su kombinacija seljačkoga, građanskoga i plemenitaškoga, a ponajprije svojina sjeverozapadne Hrvatske, onda je jasno da su zapisani na jeziku toga vremena, a to je bio kajkavski. Riječ je o primarno građanskom kajkavskom koji je danas u natruhama još živ, ali ne više u toj mjeri. Sreća je da su u 19. stoljeću nastali zapisi Križevačkih štatuta pa iz te knjižice možemo iščitavati sva pravila (regule) i doći do zaključka što su ti Štatuti i u izvedbi i u zapisu u 19. stoljeću bili. Na pitanje kada su oni nastali teško je odgovoriti jer su nastali u narodu. Oni su svoju svojinu vjerojatno stekli još od početaka Hrvata na ovome prostoru. Naime, hrvatska vinska kultura ima svoj tijek. Ona započinje u narodu s Kraljevićem Markom koji svojem konju Šarcu, kad idu u vojne, prvo daje ‘vina piti’ i onda oni dijele to vino. Od Kraljevića Marka preko Sibinjanina Janka do grofova od Pinte, koji su u Zagorju u jednom dvorcu u Zajezdi imali svoje stanište, a članovi su bili istaknuti uglednici toga vremena pa čak i biskupi. Križevački štatuti zapisani su nakon toga, u 19. stoljeću i do danas su stup i temelj hrvatske vinske kulture. Do 19. stoljeća, nažalost, kompletno narodno blago diljem domovine vrlo se malo zapisivalo. Nakon poziva biskupa Maksimilijana Vrhovca negdje 1813. godine počinju prvi zapisi koje jako protežira Ivan Kukuljević Sakcinski, a u drugom dijelu 19. stoljeća Matica hrvatska i Odsjek za etnologiju današnje HAZU, tadašnje JAZU. Nakon tih poticaja, sve ono što je identitet hrvatskog naroda u smislu kulturne baštine, bez obzira radi li se o običajima, usmenoj književnosti i sl. – sve to imamo zapisano za cijelu Hrvatsku u 19. stoljeću. Tako su zapisani i Križevački štatuti. Kažu da ih je zapisao Tomaš Mikloušić, stenjevečki župnik na poticaj biskupa Vrhovca. No, ja sam u svojem magistarskom radu, još prije 20-ak godina, te zapise tražila, ali, nažalost, nisam do njih došla. Uspjela sam doći do nekih kasnijih zapisa. Moramo malo biti kritični prema nama kao narodu i reći da nismo baš jako marni. Štatute smo u 20. st. gotovo zaboravili. Bili jesmo pod utjecajem komunizma koji je nastojao osporavati svaki hrvatski nacionalni identitet, ali sada je već 30 godina od samostalnosti i kada biste Križevčanina sada pitali što Štatuti jesu, nisam sigurna da biste dobili odgovor. Nažalost, bez Štatuta nam ide kako nam ide. Hrvatska se ne smije, Hrvatska se nema po čemu zabavljati, a Štatuti to nose. Zabavljati se uz pjesmu, uz zdravicu po točno određenim regulama i ne nepristojno, nego pristojno.

Bilikum

U kojim prigodama su se ljudi zabavljali uz Štatute?

Ili svadba ili rođendan ili bilo koje pajdaštvo – mogu biti krstitke, godišnjice mature, godišnjice braka, a ne mora biti nikakav povod, dovoljno je da se društvo sastalo i da se želi zabavljati, ali da ta zabava ima smisla. Zabava po Križevačkim štatutima uključuje uloge jer je to folklorno kazalište i onda se po tim ulogama zabavljamo i samo čekamo što će dalje biti.

U svakom takvom društvu na čelu je obavezno morao biti stoloravnatelj. On je samo jedan od propisanih starješina pri stolu.

Kada je o ulogama riječ, važno je objasniti na početku jednu posudu koja se zove bilikum. To su tri posude koje su spojene i imaju rupicu između. Mjera je najčešće 0,75 i to bi trebalo popiti za dobrodošlicu kada društvo dođe kućnom, hižnom domaćinu ili stoloravnatelju. Ovisno o tome koliko je društvo brojno, tako se i uloge raspoređuju. Na stolu mora biti svega, a kupica je neizostavna. Kada se vidi koliko je društvo, onda se odredi imamo li samo oberfiškuša, a to je onaj koji pomaže stoloravnatelju da sve bude ‘kak štima’. Ako proslava teče po Štatutima točno se zna kad je red pjesme, kad je red zdravice… Ako se netko ponaša nedolično onda su tu kazne koje se po Štatutima zovu štrofi. Imamo pet vrsta štrofova: štrof sa suhim vinom, štrof s pomešanim vinom
štrof s mrzlom ili mlakom vodom, štrof na drugom mestu i slatki štrof. Ako je prisutno veće društvo, koje čak ni ne stane u jednu prostoriju, onda imamo fiškuše koji su pomagači oberfiškušu. Tri su ključne zdravice po Križevačkim štatutima: domovini, pajdaštvu i krasnome spolu. Žene su bile kinč svakoga društva i slatki štrof odnosio se samo na njih. One su u ime tog štrofa mogle “levoga i desnoga pajdaša za stolom kušnuti”. Ako je prekršaj veći to i ovih kušlecov može biti veći broj. Uz spomenute tri temeljne zdravice ide i zdravica stoloravnatelju, zdravica hižnom japeku i hižnoj mamici, zdravica vunbacitelju, koji je bio jako važan. Vunbacitelj je jaka i odlučna osoba. Kako se u svakom pajdaštvu nađe tvrdokornih osoba koje se ogrješuju o odredbe stoloravnatelja, pa ni nakon štrofanja ne poboljšaju svoje ponašanje – vunbacitelj ih odstranjuje od stola i od društva. Da bi i on bio lakše uočljiv njemu su pajdašice vezale na lijevu nadlakticu crvenu maramu. Važno je spomenuti i hrvatsku dobrovolju začetnik koje je Frano Fancev u 19. stoljeću. To su sakupljene popijevke, zdravice i napitnice – pjesme koje opjevavaju vino. Riječ je o bogatom korpusu hrvatske usmene književnosti, književnosti nastale u narodu i u kojoj je isprepleteno folklorno kazalište, narodna drama i narodna retorika. Zdravice su ipak glavne za Križevačke štatute. Dobri govornici zdravica su jako rijetki. Zdravice imaju svoju zakonitost. One moraju biti obredne i teatralne, govornik se taj čas mora znati kontekstualno snaći. O svemu tome tko je bio nazočan i što se sve radilo pri pajdašiji zapisano je u Hižnom protokolu. To je bila knjiga u kojoj se sve pobrojalo, od podataka tko je sve ispio bilikum i tko je time postao hižni prijatel, do drugih važnih podataka u kući kao što su rođenje, ženidba ili smrt kojega člana familije. Tu se zapisivalo kako je rodilo na gospodarstvu, kakva je bila berba, koliko se sprešalo mošta i slično. Hižni protokol čuvao se na posebnom mjestu, obično u ladici pod ključem kao najvažnija knjiga u svakoj kući.

Foto: krizevackistatuti.hr

Kakav je izvedbeni faktor Križevačkih štatuta?

Nažalost, izvedbeni faktor je jako zamro pa smo se stoga prošle godine okupili u Društvo za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti. Želja nam je oživjeti Križevačke štatute. Treba nam glumačka družina sastavljena ili od naturščika ili profesionalaca koji bi trebali imati i neki prikladan scenarij. Trebamo i nova izdanja Križevačkih štatuta jer sve što je tiskano je i rasprodano. Mi u Udruzi smo volonteri i dajemo nesebično i svoje vrijeme i svoje znanje, ali potrebna je i financijska podrška da bi se neki projekt ostvario. Svi koji nam se žele pridružiti, pomoći na bilo koji način očuvanju ove kulturne baštine ili jednostavno pobliže upoznati Štatute, mogu sve informacije pronaći na internetskim stranicama Društva za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti.