Dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ Došao je uvečer onoga prvog dana, te isto tako osam dana nakon toga, stao u sredinu i rekao: Mir vama! Evanđelist nam ne govori da se Isus ukazao, nego da je stao među svoje apostole, koji su, u strahu od Židova, zatvorili vrata. I mi smo se ovdje okupili kao zajednica učenika nakon osam dana, to jest nakon Uskrsa i također Isus danas stoji među nama. Stoji među nama u Svetom pismu, stoji u euharistiji, stoji po našoj vjeri. Stoga i na ovoj svetoj misi želimo i mi otvoriti vrata našeg srca kako bi Isus došao k nama, danas kad na poseban način slavimo Božju ljubav koja se očituje i po milosrđu, jer Bog je naš milosrdni Bog.

Kako otvoriti oči i vidjeti Uskrslog Isusa, ovdje i sada? To je ono što nas uči današnje evanđelje. Učenici su se u strahu od Židova sakrili. Vjerojatno nisu Židovi toliko tražili apostole, koliko su se oni sami bojali. Bojali su se jer nisu se bili još sreli s Uskrslim Gospodinom, a susret s njime oslobađa od straha, čini čovjeka hrabrim, odvažnim, kreativnim, milosrdnim. Čega su se bojali učenici? Smrti. Skrili su se jer Isus je umro, a oni su se nadali nečem drugom. No uzaludno je bježati od smrti jer nas ona sve jednog dana čeka, dapače, u tom trenutku dolazi do punine susreta između nas i Boga, između čovjeka i Boga. Isus nas je svojim uskrsnućem oslobodio od smrti. Uskrsnuće je pobjeda života nad smrću. Smrt je poljubac Božji za vjernika kojim Gospodin oživljava za vječni život.

Isus stane među svoje, reče im: Mir vama! i pokaza iz svoje ruke i bok. Zašto upravo ruke i bok? Ruke su znak Isusova identiteta. Ruke kojima je činio dobro, ozdravljao, podizao, krijepio, opraštao, iskazivao milosrđe. To su ruke koje su bile probodene iz ljubavi prema nama. Zato one predstavljaju Isusov identitet, a isto tako i bok iz kojega je potekla voda i krv. Voda je simbol života. Upravo su to znakovi Isusove prisutnosti i danas na ovoj euharistiji. U probodenim rukama i probodenom boku vidimo silnu Božju ljubav prema nama. Identitet su Uskrslog Isusa i probodene ruke i bok. Znak Božje ljubavi, milosrdne ljubavi koja ljubi čovjeka do kraja.

Prvi put kad se Isus ukazao učenicima Toma, zvani Blizanac, nije bio s njima. Danas pak jest. No zašto blizanac? Čiji je on blizanac? Naš, ili pak mi njegovi? I mi često puta nalikujemo na Tomu. Kako to da se Toma odvojio? Jedna pretpostavka je upravo ta da Toma nije zatvoren, nego traži, pita se čemu se zatvarati, ne smatra se ni boljim ni gorim od drugih, nego jednostavno traži odgovor na životna pitanja. Toma se nije bojao, on je pristupao otvoreno drugima, imao je hrabrosti suočiti se sa stvarnošću. Toma nije blizanac onima koji se udaljavaju od zajednice govoreći kako su oni bolji, ili pak kako su gori i da oni nemaju što u Crkvi raditi. Toma ne razumije odluke svoje subraće, ali ostaje u zajednici. Bio je razočaran i zbunjen. U tome je sličan mnogim kršćanima koji se na neko vrijeme udaljavaju od kršćanske zajednice zbog toga što su se razočarali u svećenike, u redovnike i redovnice, u vjernike općenito, u administraciju, ili možda i u sebe, te su zbog toga tužni i trenutno odvojeni od zajednice. Moguće da se te osobe udaljavaju, i upravo po tome su blizanci Tomi. S ovim se poteškoćama i mi susrećemo u našim zajednicama. Toma traži, pita, no ne odbacuje zajednicu u kojoj je živio.

No što se poslije toga događa s Tomom? Govorili su mu drugi učenici, ovdje se koristi trajno prošlo vrijeme, a ne svršeno; ne kaže se rekli su mu drugi učenici, nego govorili su mu. Dakle, pokušavali su mu reći, govoriti da su susreli Uskrslog Isusa. To je ono što i mi kao vjernici činimo kad pokušavamo drugima objasniti razloge zašto idemo u Crkvu, zašto vjerujemo, itd. No i ti ljudi kao Toma kažu: Dok ne vidim, dok ne provjerim, neću vjerovati. To je i naša poteškoća: dok ne vidimo nekakav čudesan znak, dok ne vidimo Isusa Krista uživo, nećemo vjerovati. To je dopušteno i poželjno reći, izreći svoje sumnje, jer nismo vidjeli Isusa Krista uživo, no ne prestati tražiti. Kad bismo ga vidjeli, tada nam ne bi bila potrebna naša vjera, tada ne bismo vjerovali. I u tome smo mu blizanci.

Nakon osam dana Isus se ponovno ukaza apostolima i tada reče Tomi: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran. Isus poziva i nas da svoje ruke stavimo u njegove, da se uvjerimo u njegovu ljubav prema nama, da stavimo svoju ruku na njegov bok, bok vode i krvi, simbole života. Svatko je od nas u zajednici danas pozvan to učiniti korakom vjere, povjerovati Kristu koji je iz ljubavi prema nama darovao svoj život. Isusove ruke su ruke ljubavi, bok je bok ljubavi. Moguće je Krista potražiti i u onim osobama koje su oko nas, a ranjene su – upravo takvih osoba ima na svakom koraku.

A Toma onda odgovara: Gospodin moj i Bog moj! I u tome je Toma naš blizanac. I mi na euharistiji ispovijedamo svoju vjeru u Boga. Toma koji je sumnjao, sada ispovijeda. On je vidio identitet Raspetog u Uskrslom Isusu. Ne vjeruje u nekakvu masku Isusovu, onoga koji kažnjava, koji se osvećuje, koji voli samo dobre. Ne, Toma prepoznaje pravoga Boga, Raspetoga u Uskrslome. U Uskrslom je Isusu prepoznao onoga koji je dao sebe za druge iz ljubavi. I mi se danas u euharistiji hranimo istim kruhom kojim su se hranili apostoli kako bismo i sami bili uskrsli dar ljubavi jedni za druge, a i otkrivali Isusa u ranjenim rukama braće i sestara.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.