Razmišljamo kako su se učenici osjećali dok su putem išli prema Emausu. Zbunjeni događajima zadnjih dana, nisu ni u što bili sigurni. Zbunio ih čovjek u kojega su nade bili položili. Voljeli su ga, vjerovali mu i slijedili ga. Sada ne znaju što im je činiti, prenosi portal Samostan i crkva hercegovačkih franjevaca.

Putovali su i ne znajući pravo ni kamo ni zašto idu.

Približi im se Isus, ali njihovim očima nije bilo dano prepoznati ga. Nema kazališta. Nema spektakla. Nepoznati čovjek im se pridružuje. Ničim nametljiv. Pridružuje im se i ulazi u njihov razgovor, misli i pitanja. Osjetljiv je na ono o čemu razgova­raju. Vide ga kao jedinoga stranca koji ne zna što se u njihovom kraju ovih dana dogodilo, i čude se.

U ovom događaju, koji je gotovo novinarski opisao evanđelist Luka, vidimo kako Bog dolazi u život čovjeka. Nema spektakla niti trijumfa­lizma. Nema nametanja niti propagande. Nema zahtijeva niti ucjena. Isus život dvojice putnika posvećuje hodom s njima. Dok razgovaraju – diskretno, nježno, nenametljivo – daje im prigodu da se u njima probudi vjera. On im tumači pisma i u njima vjeru ohrabruje onim što oni već znaju, onim što su nekada učili od svojih učitelja. Isus kao da ih podsjeća na ono što oni već znaju.

Isus život dvojice putnika posvećuje hodom s njima. Dok razgovaraju – diskretno, nježno, nenametljivo – daje im prigodu da se u njima probudi vjera.

Isus i dalje ide s njima i sve više im otvara oči. Oni sada već nešto osjećaju, ali ne znaju sve. Ipak, znaju dovoljno da su osjetili potrebu pozvati ga da ostane s njima. On uđe i ostade s njima. Dijeli s njima sve što ima – i odlazi. Njihovo srce već sve zna. On odlazi, a oni shvaćaju da je to ON. Prepoznali su ga. Idu dalje i nastavljaju ga tražiti.

Ovako priča o svojim uspomenama iz djetinjstva jedan mudri čovjek: “Kad mi je bilo otprilike 5 godina, proma­trajući mamu dok radi, vidio sam da je njezina desna ruka čudna i drugačija. Izgledala mi je blijeda i bolesna. Ne može njome raditi snažno kao lijevom. Rekla je da je jedanput zadobila teške povrede po čitavoj ruci. Izgorjela je u nekoj vatri. Pitao sam kakva je to vatra bila da je tako teško ruka izgorjela. Mama mi je ispričala kako je sve bilo. Kad sam bio mali, bilo mi je tek nekoliko mjeseci, u jednom trenutku, dok je ona u kuhinji kuhala, osjetila je da iz sobe dolazi dim. Brzo je doletjela. Vatra je već bila uhvatila moj krevet. Rukom je bacila sve što je bilo zapaljeno i mene iz vatre spasila. Čudesno, ja sam ostao neozlijeđen, a njezina ruka ostala je s teškim opeklinama. Od tada, dok sam odrastao, stalno sam promatrao desnu ruku moje mame. Nisam na toj ruci vidio rane, ni opekline, ni slabost, ni ružnoću ožiljaka. Uvijek sam vidio nešto što riječi ne mogu kazati. Njezinu ruku nikada nisam prestao gledati. Majka je davno umrla, a ja i dalje gledam njezinu desnu ruku. Ta ruka me spasila od vatre. Kasnije kroz život ta ruka neprestano mi govori o ljubavi i o žrtvi.”

Rukom je bacila sve što je bilo zapaljeno i mene iz vatre spasila. Čudesno, ja sam ostao neozlijeđen, a njezina ruka ostala je s teškim opeklinama.

Evanđeoski izvještaj o susretu Uskrsloga Isusa s uče­nicima na putu prema Emausu govori o duhovnom životu čovjeka. Ovo je govor o redovitoj ljudskoj svakodnevici. Život izgrađujemo i stvaramo sa suputnicima. Oni ljudi s kojima se družimo, s kojima putujemo – ti ljudi ostavljaju na nama trajan pečat.

Emaus se događa uvijek kad se družimo, kad radoznalo propitujemo događaje i ljude, kad slušamo i razmišljamo što je bilo i što bi moglo biti. Taj tko je s tobom na putu, naizgled sasvim slučajno, na tebe će ostaviti trajan trag koji ni vrijeme ni vječnost neće izbrisati. I ti ćeš na njega ostaviti trajan trag.

Emaus se događa uvijek kad se družimo, kad radoznalo propitujemo događaje i ljude, kad slušamo i razmišljamo što je bilo i što bi moglo biti.

Važno je s kim putujemo. Kome šapućemo svoje priče i čije priče slušamo? S kime dijeli­mo sumnje i tko nam pokazuje put? Kome se obraćamo kad ne znamo ni pitanja ni odgovore? Kome tajne povjeravamo i čije slušamo? Hoće li se netko na našemu putu naći tko će za nas ruku u vatru staviti i krv proliti.

Svakako, čovjek je rođen s čežnjom za putovanje. Put je u genima čovjeka i na put moramo. Čovjek je za put stvoren i ne može stati. A najbolje bi bilo kad bi svi putovi vodili prema Emausu.

Tužan sam kad se naši studenti i srednjoškolci iz noćnih okupljališta kasno u noći izopijani vraćaju kući. Tako na samome početku života alkoholom i poker aparatima kopaju sebi grobove. U zlim osobama koje prodaju alkohol i hazarderske igre prepoznajemo one koji su Krista osudili, odveli na Kalvariju, raspeli i položili u grob. Molimo za svaku osobu da na putu susretne Gospodina koji će je blago­sloviti i svetošću zagrijati srce.

Traženje je dar i kad je u pravom duhu, uvijek upućuje prema Bogu.

Učenici koji se uputiše prema Emausu traže odgovore. Traže jer čovjek je u sebi tražilac i od početka do zadnjega daha ne prestaje tražiti. Traženje je dar i kad je u pravom duhu, uvijek upućuje prema Bogu.

Naravno, traženje zna dovesti na kriva odredišta. Ako dijete traži ribu, zar će mu otac dati zmiju?! Teške promašaje čovjek će napraviti kad s krivim ljudima traži put i kad mu krivi ljudi put pokazuju.

U traženju nadamo se nekom čudesnom, nenadanom susretu koji će sve promijeniti. Ne znamo s kime, ne znamo kako, ne znamo gdje, ali u prirodi nam je nadati se i čekati taj čudesni susret. Vjerujem da ta iskonska želja u svojoj konačnici upućuje na vječnost. U neukrotivoj radoznalosti koja čovjeka pokreće, sveti ljudi će čudesa činiti, iznenaditi sebe i cijeli svijet. A opet, drugi traže lagana rješenja i, prevareni, odlučuju se za neko od zlih rješenja kao što su kocka, droga ili alkohol ili nešto slično tome.

Nedavno mi oduševljeno priča mladi znanstvenik: Ja sam u školi već preko 26 godina i sad sam pred dokto­ratom. Malo znam i malo sam naučio. Osjećam da sam tek počeo. Dalek je put preda mnom.

Koji je put najbolji? Gospa poziva na molitvu. Molitva je i traženje, i put, i svijetlo, i cilj kojemu treba ići.

U Međugorje došla grupa hodočasnika iz New Yorka. To su obitelji čiji su članovi nastradali u porušenim neboderima 11. 9. 2001. Jedna od njih ovako priča: “Bila sam na 40-tom katu. Došla je zapovijed da hitno idemo iz zgrade. Čudno nam je bilo, nismo znali što se događa. Išli smo šaleći se i polako. Odjedanput je nestalo svjetla i nastala je totalna tama. Nismo mogli dalje. Došao je vatrogasac i jakim svjetlom pokazao nam put i izveo nas iz zgrade. Kad smo izišli, on se odmah vratio po novu grupu. Do malo u plamenu je izgorio.”

Onaj tko je spreman umrijeti pokazujući put drugima – vrijedan je da ga slijedimo.

Onaj tko je spreman umrijeti pokazujući put drugima – vrijedan je da ga slijedimo. Staviti ruku u vatru, put pokazati pa umrijeti – to čine hrabri. Može to biti na križu ili u jednostavnom svakodnevnom životnom događanju. Put koji tražimo u isto vrijeme jest put koji drugima pokazujemo.