Bog svoju ljubav najviše pokazuje milosrđem, praštanjem naših pogrešaka. I mi smo mu najsličniji kad činimo isto: kad praštamo i ne pamtimo tuđe zlo, piše u svojem promišljanju o opraštanju fra Ivica Jurić za portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Bog u svojoj svemogućnosti zna da ćemo i nakon što smo se ispovjedili opet sagriješiti. To znamo i mi. Ta, ljudi smo i ne možemo drugačije. Ne možemo – ne griješiti. On na neki način zaboravlja našu budućnost kako bi nam sada ‘lakše’ oprostio jer ‘vjeruje’ u nas, daje nam novu šansu. O, kako bi lijepo bilo kad bi i mi slično činili! Kad bi zaboravili već isplaniranu budućnost za drugu osobu (jer znamo mi njega/ nju i sve kako će s njim/ s njom biti). Kako bi lijepo bilo kad bi osobe podarili oproštenjem koje usmjeruje njihove korake k Dobru. Ili pak kad bi sami zatražili oproštenje. I u jednom i u drugom slučaju tj. bilo da oproštenje dajemo ili tražimo ono nas obogaćuje.

Kako bi lijepo bilo kad bi osobe podarili oproštenjem koje usmjeruje njihove korake k Dobru. Ili pak kad bi sami zatražili oproštenje.

Svaki put kad se oproštenje dogodi (kad smo oprostili drugom ili zatražili i dobili oproštenje ) mi smo radosni. To je zato jer oproštenje spaja, ujedinjuje. Pamćenje pak tuđeg zla razdvaja, čini drugu osobu nepodnošljivom. To oprostiti unaprijed, kako Bog čini, može se shvatiti u onom smislu kako majka kaže sinu/kćeri: “štogod napraviš oprostit ću, bit ću uvijek uz tebe. Neću te nikad napustiti, ostaviti”. I upravo takav stav (odnos) najviše utječe na to da sin/kći ne učine bilo što, nego samo ono što je dobro – da ne povrijedi majku.

Svaki put kad se oproštenje dogodi (kad smo oprostili drugom ili zatražili i dobili oproštenje ) mi smo radosni.

S druge strane, ako se neprestano pamte tuđi nedostaci, učinjeno ili doživljeno zlo – teško se njima pa i s takvim pamćenjem živi. Takvo pamćenje, bili toga svjesni ili ne, oblikuje osobu na krivi način. Tobože je čini pažljivom, opreznom, ali s vremenom je učini tvrdom, zatvorenom za gradnju novih odnosa, za promjenu života. Nadalje, jako je važno odvojiti zlo od osobe koja ga je počinila. Zlo osuditi, a osobu ne osuđivati nikada. Osobu treba prihvatiti. Ne poistovjetiti je sa učinjenim zlom. Nikada. Zašto? Zato što bi u tom slučaju osudili i same sebe, poistovjetili sebe sa zlom koje smo učinili a to se ne smije nikad dogoditi jer će nas u tom slučaju samoprijezir uništiti.

Zato što bi u tom slučaju osudili i same sebe, poistovjetili sebe sa zlom koje smo učinili a to se ne smije nikad dogoditi jer će nas u tom slučaju samoprijezir uništiti.

Što god, dakle, napravili trebamo na sebe gledati kao na ljubljeno dijete Božje, ne poistovjetiti se nikada sa učinjenim grijehom već se za grijeh pokajati i oproštenjem (Božjom dobrotom) mijenjati sebe na bolje. Ne, dakle, grijeh umanjivati, opravdavati ili sasvim negirati, čemu smo odveć skloni – već se za njega pokajati. Zašto? Zato što nas grijeh udaljuje od Boga i drugih ljudi, a priznanje grijeha i dobiveno oproštenje – približava. Zbog dobrote prema Bogu, sebi i drugima zlo treba izbjegavati. Nadalje, kad se to, zbog vlastitih slabosti, ne uspije blago treba prema sebi i drugima postupati. Zašto? Zato što to Isus traži. On nalaže: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” (Mt 22,39).

Zdrava ljubav prema samom sebi uvjet je ljubavi prema drugom čovjeku.

Dakle, ljubav odgaja. Zdrava ljubav prema samom sebi uvjet je ljubavi prema drugom čovjeku. Kako ne mrzimo sami sebe, premda mrzimo vlastite grijehe i za njih se kajemo tako onda trebamo postupati i prema drugima, razlikovati ih od grijeha njihovih. Kako Bog svojom dobrotom i praštanjem mijenja nas isto tako i mi trebamo činiti prema drugima.

Kako Bog svojom dobrotom i praštanjem mijenja nas isto tako i mi trebamo činiti prema drugima.

Kako mi sami nismo zaslužili da nas Bog voli već On to čini radi sama sebe, jer je sama ljubav, tako treba da i mi postupamo: ne činimo drugima dobro zato jer su to zaslužili nego zato jer smo mi dobri. Činimo dobro jer to želimo i jer želimo svima činiti dobro.

U suprotnom ako činimo dobro samo onima koji nama čine dobro kakva li nam zasluga? Sjetimo se samo Isusova nauka/savjeta u kojem umjesto trgovačke logike (do ut des – dajem da mi dadneš) od svojih traži evanđeosku logiku milosti: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Lk 6,32-38)

Ono je stoga dvaput blagoslovljeno jer blagoslov daruje onomu tko oprašta i onomu komu se oprašta. Ono ozdravlja vlastito srce.

Oproštenje, dakle, uljepšava nas same kao i druge ljude. Daje im novu šansu. Ne pamti njihovo zlo. Ono je stoga dvaput blagoslovljeno jer blagoslov daruje onomu tko oprašta i onomu komu se oprašta. Ono ozdravlja vlastito srce. Nije naivno jer je to Božje najdraže oruđe promjene, nas i drugih ljudi.

Jednom su kralju Salomonu došle dvije gospođe tvrdeći, svaka za sebe, da je majka istog djeteta. Salomon je morao presuditi komu dijete pripada, tko je prava majka. Lukavo je predložio jedno radikalno rješenje: da dijete bude prerezano na pola i da svaka od njih uzme polovicu djeteta. Nakon što je navedeno iznio “majkama” pažljivo je pratio njihovu reakciju. Prava majka se zaprepastila, rasplakala, popustila i dala dijete. Upravo zbog takve reakcije dijete je dobila jer joj je bilo više stalo do djeteta.

Ne gubi, dakle, uvijek onaj tko popušta nego onaj koji je zločest i ustraje u zloći.

Ne gubi, dakle, uvijek onaj tko popušta nego onaj koji je zločest i ustraje u zloći. Kad kažemo drugoj osobi oprosti to ne znači automatski da smo bili u krivu a osoba u pravu. To samo znači da nam je puno više stalo do odnosa s tom osobom nego do vlastitog ega i istog mišljenja o nečemu. Preponosni to smatraju kukavičlukom, možda čak i poniženjem a mudri znaju da upravo takav odnos spašava ljubav, prijateljstvo, poslove, mir, zdravlje. Ne popušta mudri, kako narod kaže, zato što je ograničen ili kukavica već zato što zna da poznavanje mnoštva činjenica i ono ‘biti u pravu’ za skladan život tako malo znači, a može puno smetati.

Bog koji je samo milosrđe ima pravo od svojih tražiti da mu budu slični. Ako je Njegova veličina u malenosti zašto bi kod nas bilo drugačije?

Veliki ljudi su veliki baš zato što su mali, lagani, ugodni; što znaju slušati i veseliti se drugima; što se uz njih svaki čovjek ćuti boljim, većim, vedrijim jer ga njihova veličina nimalo ne unizuje već oplemenjuje.

Inače, malenost, poniznost nije u tomu da loše mislimo o sebi, već da manje mislimo na sebe, a više na druge. Poniznost nije suprotnost samopouzdanju već egoizmu. Veliki ljudi su veliki baš zato što su mali, lagani, ugodni; što znaju slušati i veseliti se drugima; što se uz njih svaki čovjek ćuti boljim, većim, vedrijim jer ga njihova veličina nimalo ne unizuje već oplemenjuje.

Poniznost se, dakle, pokazuje u služenju, darivanju. Ljudi koji daruju svoje vrijeme drugima, najviše daruju. Vrijeme je najdragocjenija vrijednost kojom raspolažemo. To je razlog i zašto nas pri svakom pogledu unazad uznemiruje misao na izgubljeno vrijeme ističe Dietrich Bonhoeffer, poznati Njemački teolog. A izgubljeno vrijeme je ono u kojem nismo živjeli kao ljudi, u kojem nismo ništa naučili, stvorili, voljeli ili pretrpjeli. Ukratko, izgubljeno vrijeme je neispunjeno, prazno vrijeme. Darovano, pak, vrijeme drugome nikada nije izgubljeno. Onaj koji daruje dobiva, tko unosi svjetlost u tuđi život, nikad ne hoda u tami.