U nastavku prenosimo veći dio kateheze pape Benedikta XVI. koju je posvetio sv. Izidoru Seviljskom u lipnju 2008. godine u kojoj se dotaknuo njegova progonstva u djetinjstvu i njegova odnosa između aktivnog i kontemplativnog života. Kateheza je objavljena na portalu Patrologija.com.

Izidor je bez sumnje bio čovjek istaknutih dijalektičkih suprotnosti. I u svome je osobnom životu proživljavao trajan nutarnji sukob, poput onoga što ga je zamijetio već Grgur Veliki, između želje za samoćom, kako bi se mogao posvetiti isključivo razmatranju Riječi Božje, i potrebe ljubavi prema braći za čije se spasenje kao biskup osjećao zaduženim. Piše, na primjer, o odgovornima za Crkve: “Tko je odgovoran za neku Crkvu (vir ecclesiasticus) mora s jedne strane dozvoliti da bude raspet svijetu mrtvenjem svoga tijela, a da s druge strane prihvati crkvenu odluku, kad to proizlazi iz volje Božje, da se ponizno posveti vršenju vlasti, pa i ako to ne bi htio činiti” (Sententiarum liber III, 33, 1: PL 83, col. 705 B).

I kad postanu svjesni da se moraju podvrći naumima Božjim, ponizuju šiju srca pod jarmom božanske odluke.

Potom, tek paragraf niže, dodaje: “Božji ljudi (sancti viri) ne žele se doista posvetiti svjetovnim stvarima i pate kad im, po otajstvenom naumu Božjem, budu povjerene određene odgovornosti. Oni sve čine da bi ih izbjegli, no prihvaćaju ono od čega bi htjeli pobjeći i čine ono što bi htjeli izbjeći. Ulaze zapravo u tajnu odaju srca i unutar nje nastoje shvatiti što traži otajstvena volja Božja. I kad postanu svjesni da se moraju podvrći naumima Božjim, ponizuju šiju srca pod jarmom božanske odluke” (Sententiarum liber III, 33, 3: PL 83, coll. 705-706).

Gorčina izgnanstva sv. Izidora Seviljskog

Da bi se bolje razumjelo Izidora, valja napomenuti ponajprije složenost političke situacije njegova doba: kroz godine djetinjstva morao je iskusiti gorčinu izgnanstva. Unatoč tome bio je obuzet apostolskim poletom: doživio je zanos u pomaganju stvaranja naroda koji je konačno postigao jedinstvo, kako na političkom tako i na vjerskom području, uz providonosno obraćenje vizigotskoga prijestolonasljednika Hermenegilda s arijanstva na katoličku vjeru.

Ne smije se ipak podcijeniti velike teškoće na koje je nailazio kad se na prikladan način htio suočiti s izuzetno teškim problemima, kao što su bili odnosi s krivovjercima ili sa Židovima. Cijeli niz problema koji se i danas čine vrlo stvarnima, posebice ako se ima na umu što se događa u pojedinim područjima gdje se čini gotovo kao da se ponavljaju situacije vrlo slične onima na iberskom poluotoku u šestom stoljeću. Bogatstvo kulturnih znanja kojim je Izidor raspolagao omogućilo mu je da neprestano suočava kršćansku novost s klasičnom grčko-rimskom baštinom, premda se čini da je više od dragocjenog dara sinteze, on imao dar sabiranja (collatio), što se izricalo u izvanrednoj osobnoj erudiciji, ne uvijek uređenoj kako bi se to moglo željeti.

Izidor nije htio izgubiti ništa od onoga što je postalo ljudskim postignućem u drevnim vremenima, bilo da je riječ o poganskim, židovskim ili kršćanskim postignućima.

U svakom je slučaju vrijedno divljenja njegovo nastojanje da ne zanemari ništa od onoga što je ljudsko iskustvo proizvelo kroz povijest njegove domovine i čitavoga svijeta. Izidor nije htio izgubiti ništa od onoga što je postalo ljudskim postignućem u drevnim vremenima, bilo da je riječ o poganskim, židovskim ili kršćanskim postignućima. Stoga ne smije čuditi što, slijedeći taj cilj, on ponekad nije uspio na odgovarajući način, kako bi to htio, provući znanja što ih je posjedovao kroz čiste vode kršćanske vjere.

Odnos između aktivnog i kontemplativnog života

Prema Izidorovim nakanama, njegove misli ostaju de facto uvijek u skladu s potpunom katoličkom dogmom, koju on čvrsto podupire. Dok raspravlja o različitim teološkim problemima, on pokazuje da im razumije složenost i često predlaže jasna rješenja koja sabiru i izriču cjelovitu kršćansku istinu.

Oni koji nastoje postići spokoj kontemplacije moraju se prvo izvježbati na razini aktivnoga života; i tako će, oslobođeni od otpada grijeha, moći postići ono čisto srce koje jedino omogućuje gledanje Boga.

To je vjernicima tijekom stoljeća omogućilo da se sa zahvalnošću, sve do naših dana, služe njegovim definicijama. U tom smislu, znakovit primjer imamo u Izidorovu nauku o odnosu između aktivnog i kontemplativnog života. On piše: “Oni koji nastoje postići spokoj kontemplacije moraju se prvo izvježbati na razini aktivnoga života; i tako će, oslobođeni od otpada grijeha, moći postići ono čisto srce koje jedino omogućuje gledanje Boga” (Differentium Lib II, 34, 133: PL 83, col. 91A). Realizam istinskoga pastira upozorava ga na to da su vjernici u opasnosti da se svedu na to da budu ljudi samo jedne dimenzije. Stoga dodaje: “Srednji put, sastavljen od jednog i drugog oblika života, obično lakše rješava one napetosti koje su često zaoštrene u izboru samo jedne vrste života, te se s većim uspjehom smiruju izmjenom dvaju oblika života” (isto, 134: ivi, col. 91B).

Spasitelj Isus dao nam je primjer aktivna života, kad se tijekom dana predavao tome da čini znakove i čuda u gradu, ali je pokazao i kontemplativan život kad se povlačio na brdo i ondje provodio noć posvećen molitvi.

Isus Krist – primjer ispravnog življenja

Konačnu potvrdu ispravnog usmjerenja života Izidor traži u primjeru Kristovu: “Spasitelj Isus dao nam je primjer aktivna života, kad se tijekom dana predavao tome da čini znakove i čuda u gradu, ali je pokazao i kontemplativan život kad se povlačio na brdo i ondje provodio noć posvećen molitvi” (isto 134: ivi). U svjetlu ovog primjera koji se ne može dovesti u pitanje, Izidor može zaključiti s ovim jasnim moralnim naukom: “Stoga neka se sluga Božji, nasljedujući Krista, posveti kontemplaciji bez odbacivanja aktivna života. Drugačije ponašanje ne bi bilo ispravno.

Doista, kao što se mora ljubiti Boga kontemplacijom, tako se mora ljubiti bližnjega djelovanjem. Nemoguće je dakle živjeti bez prisutnosti i jednog i drugog oblika života, kao što nije moguće ljubiti ako se ne iskusi oba načina života” (isto 135: ivi, col. 91C). To je pouka što je veliki seviljski biskup ostavlja i nama, kršćanima današnjice, pozvanima da nasljedujemo Krista na početku novoga tisućljeća.