Sestra dominikanka Natalija Cindrić u svome promišljanju o evanđelju pete korizmene nedjelje poručila je kako upoznati Krista znači biti izbavljen od osude i krivnje, vidjeti kako nam Isus daje novu priliku koju ne bismo smjeli olako propustiti. Božja milost ostaje s čovjekom koji se kaje i pomaže mu u njegovoj odluci da više ne griješi, piše Cindrić u svome promišljanju na mrežnoj stranici Sestre dominikanke, Kongregacije Svetih Anđela čuvara.

Bog čini nešto novo i nas poziva na tu novost. Ta novost za nas počinje kad se u našem srcu ugasi ratoborni plamen, kad nestane prostor za agresiju, kad se uklone razlozi osude, predbacivanja, mržnje. Njegove riječi – Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo… (Iz 43, 18), poziv je na potpuno pročišćenje naše memorije, naših razmišljanja od svakog negativnog osjećaja prema bilo kome. Božja riječ nas poziva na pročišćenje traumatičnih slika naše prošlosti koje su često zapreka u nama da učinimo bilo što novo u životu. To je poziv i da zauzmemo drugačiji stav i pristup prema ljudima oko sebe, prema svojim bližnjima. To je stav koji daje puno više prostora čovjeku, koji ima više razumijevanja, koji je više spreman slušati, uočavati i davati novu priliku.

Na njegovu licu se pojavio osmijeh – Znači ipak postoji Bog, rekao je.

Kad je majka Terezija došla u Indiju vidjela ja ljude koji leže uz cestu u svom smradu, a vidjela je i kako mnogi prolaze pored ali se ne obaziru na njih. Stav „zdravih i čistih“ prema njima bio je – Sami su krivi. Majka Terezija sagnula se prema jednome od tih ljudi i počela mu čistiti lice i kvasiti usne. Čovjek je otvorio oči i pogledao je u sveticu. Na njegovu licu se pojavio osmijeh – Znači ipak postoji Bog, rekao je. Svega nekoliko sati poslije čovjek je umro u prihvatnom centru sestara. Umro je u miru, kao čovjek koji je upoznao Boga u rukama žene koja mu je pružila ljubav i utočište. Moglo bi se čak reći, s njegovih usana sam je Bog progovorio koji put vodi do njega i tko ostaje njegov.

Evo činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43, 19)

Božja novost sve nas mijenja, čini potpunu reformu u nama, od slika koje gledamo, vijesti koje širimo, do ljudi koje susrećemo. A najveća reforma je ona koju čini u našem srcu. Naše srce biva sposobno istinski voljeti, biva sposobno na žrtvu iz ljubavi, biva sposobno oprostiti i tražiti oproštenje. Jako je važno prepoznati veliki dar koji Bog svakome od nas pruža u daru praštanja. Tu se događa naša prava obnova, jer nam s memorije biva skinut teret krivnje i teret optužbe.

Imali smo križni put za mlade dekanata, i nakon križnog puta jedna djevojka, srednjoškolka, upita svećenika – Zašto se ovdje osjećam drugačije nego kad izađem vani? Zašto ovo što sad osjećam ne mogu zadržati i kada sam vani? Svećenik ju je na trenutak promatrao. Znao je da ju je dotakla Božja milosna zraka za vrijeme pobožnosti križnoga puta. Treba ti više ovakvih trenutaka, a onda ćeš se moći nositi s onim što dolazi izvana – rekao joj je na kraju taj svećenik.

Isus Krist je moja velika prilika koja se ne propušta.

Ova djevojka je na neki način naslutila istinu o temeljnoj čovjekovoj potrebi, da bude i da se osjeća zaštićen. A tek blizina Isusova daje takvu sigurnost čovjeku, daje mu nadu i izbavljenje. Taj Božji prekrasni dar nuka čovjeka da što češće potraži ono što je jedna srednjoškolka tek počela naslućivati, a što je žena iz današnjeg evanđelja iskusila, i zbog čega sveti Pavao sve drugo gubitkom smatra ističući kao jedini pravi dobitak spoznanje Isusa Krista. Spoznati ga, upoznati ga, znači biti izbavljen od svake osude, optužbe i krivnje, znači vidjeti ono što je vidio odbačeni čovjek na licu Majke Terezije: Isus Krist je moja velika prilika koja se ne propušta. To je snažno opisao sv. Pavao riječima – … što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Drži se Isusa i ne griješi više

Što je Isus rekao ženi koju je spasio od kamenovanja, to govori i svakome od nas, “… idi … i ne griješi više” (vidi Iv 8, 11). Da se spasiš od kamena osude ne griješi više. Pripremljeno kamenje su posljedice koje grijeh ima za zdravlje duše i tijela. Grijeh razara, lomi kosti. Zato Isus nakon što je ženu spasio od osude, koja joj se bila nadvila nad glavu, nakon što joj je oprostio grijehe, znakovito dodaje – … ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više. Očito je, iza ovih riječi naslućuje se i opomena koja ukazuje na ozbiljnost situacije i pogubnost povratka životu u grijehu.

Nije bez razloga naglašeno kako Isusova riječ i njegova blizina izbija kamen osude.

Od nas se, očito je, nakon oproštenja grijeha, očekuje ozbiljniji pristup, i odlučan zaokret u životu. Drugim riječima, od nas se traži odricanje, raskid sa grijehom i grešnim načinom života. Na drugom mjestu Isus je rekao – … ne griješi više da te što gore ne snađe! (Iv 5, 14) Posljedice grijeha su kazne za grijehe i od tih posljedica može nas spasiti samo ono što je potražila ova žena iz evanđelja. Ona se sklonila pod zaštitu Isusovu, i tu je i ostala. Nije bez razloga naglašeno kako Isusova riječ i njegova blizina izbija kamen osude. Priznanje grijeha treba u sebi imati snagu kajanja za grijehe i snagu odluke za novi život u Kristu. Tada nastupa ozdravljujuća snaga sakramenta kojom raskajani grešnik prima milost za životni zaokret.

Oni s osudom u srcu odlaze, a Bog i Božja milost ostaje s čovjekom koji se kaje; Božja blizina potrebna je čovjeku da ustraje u svojoj odluci — više ne griješiti…