U nastavku prenosimo tekst s portala te istoimenog mjesečnika Svjetlo riječi koji nam govori o životu u Duhu Božjem koji nas obnavlja i snaži, čiji je autor kršćanski pisac i kolumnist Stjepan Lice.

U početku… duh Božji lebdio je nad vodama – prve su riječi zapisane u Bibliji. U početku: prije negoli su se vode pokrenule. Prije negoli se život začeo. A potom: Duh je Božji ponio život koji se odazvao.

Tijekom povijesti Duh Božji lebdi nad ljudima. Bdije nad svakim čovjekom. I vazda pripravan čeka svoj čas. Kada se čovjek odazove, kad izrekne svoj da, Duh Božji nastanjuje se u njemu. Uzdiže njegovo srce u njemu. I nije nužno da čovjek svoj da izrekne svojim riječima, premda je blagotvorno, no nužno je da ga izrekne svojom voljnošću. Nužno je da – koliko god uzmogne – stane u zbilju svoga da. I da u svemu što mu život bude, ustraje i – i opet: koliko god uzmogne – raste u svom da.

Čovjeka koji se odlučio, pa i čovjeka koji se tek nakanio odlučiti, Duh Božji prožima svojom djelotvornom prisutnošću. Svojom životnom snagom. Potiče ga. Surađuje s njim. Provjerava njegovu spremnost. I tješi ga. Ne odustaje od njega.

Duh Božji, jednako kao što želi prožeti čitavo čovjekovo biće, želi prožeti i čitav njegov život.

Duh Božji ne progovara samo u darovima koje povjerava ljudima. Premda, u njima ih na osobit način upućuje kroz život. Izlaže za Božje u svijetu. Duh Božji, jednako kao što želi prožeti čitavo čovjekovo biće, želi prožeti i čitav njegov život. U svemu: i u osobitostima i u običnostima.

I kada u skrovitosti obavlja najjednostavnije poslove, čini to istodobno i jednostavno i zdušno.

Čovjek Duha u sve što govori, u sve što čini, u sve što jest… unosi osobitost, određenje svoga života. I kada se čitavim bićem za što zalaže, kada je njegov trud uočljiv, on to čini smjerno i vjerno, ne ističući se. I kada u skrovitosti obavlja najjednostavnije poslove, čini to istodobno i jednostavno i zdušno. Kada nekome prilazi, prilazi mu u Duhu. Kada nekome pomaže, pomaže mu dobre volje. Kada s nekime prebiva, nastoji s njim podijeliti ugodu blizine. Ugodu doma. Kada s nekim putuje, trudi se biti ugodan suputnik. Kada nekoga na što upozorava, ne nadnosi se nad njega. Nudi mu se kao potpora. Gotovo nije pretjerano reći: i na drukčiji način diše.

No, gdje je Duh, čovjek zna da ga nijedan grijeh, nijedna slabost ne može rastaviti od ljubavi Božje.

Gdje je Duh, prostor za grijeh, za slabost se smanjuje. Premda: i osjetljivost i izloženost za grijeh, za slabost, se povećava. Gdje je Duh, čovjek bez poteškoća razlučuje što je Božje, a što mu se suprotstavlja. Što ga iznevjerava. No, gdje je Duh, čovjek zna da ga nijedan grijeh, nijedna slabost ne može rastaviti od ljubavi Božje. On ne pristaje na obeshrabrenost, jer upravo je u tome svrha grijeha. Slabosti. Da mu zakrije pogled na Ljubav. Da ga pokuša uvjeriti da je nedostojan Ljubavi. I da bi mu valjalo odustati od nje. On, svjestan svojih nedostatnosti, ustrajava biti u službi Duha, u službi Božjoj. Jer zna da je temeljni grijeh uskratiti se Ljubavi. Duhu Božjemu. Napustiti službu ljubavi na koju je pozvan.

Duh Božji ne izdvaja se ni iz čega ljudskog. Kroz sve progovara. Uporno sve obnavlja.

Djelotvorna prisutnost Duha Božjega može se prepoznati u svemu: i u načinu kako se tko igra s djetetom, kako se tko ophodi prema osobi posustaloga pamćenja, kako sluša njezinu, tko zna koji put, ponovljenu istu priču, kako tko pristupa nečijem grobu i kako tko ulazi u novi dan. Može ju se prepoznati i u tome kako tko pjeva, kako tko plače. I kako tko počiva. Duh Božji ne izdvaja se ni iz čega ljudskog. Kroz sve progovara. Uporno sve obnavlja.

Živjeti Duhom Božjim znači ponajprije udomljavati svježinu Blagoga Lahora, njime prožeti svaki svoj dah, njime zagrliti svaki trenutak, sve vrijeme svoga života. U svemu slušati Božji govor, jednako i Božju riječ i Božju tišinu. I ići. Ići.