U svijetu koji je poludio, naša najveća potreba u oporavku našeg razuma je vjera. Bez toga, ljudski um doživljava pomrčinu, odsječen od pravog izvora svoje svjetlosti. Papa Benedikt XVI. često je potvrđivao da se bez vjere razum ograničava samo na svjetovne i utilitarne brige i da se, posljedično, spušta u relativizam. Vjera bez razloga, međutim, također nailazi na probleme jer može pasti u praznovjerje ili druga izobličenja. Potrebni su nam i vjera i razum da nam pomognu prema zdravim i svetim — razumnim i nadahnutim — načinima razmišljanja o životu. Opremljeni ovim darovima i razumijevajući njihove razlike, možemo bolje pomoći drugima u razmišljanju o teškim životnim pitanjima, piše Dr. Jared Staudt s portala Those Catholic Men.

Ali u stvarnosti rasprave i rasprave o istini u ludom svijetu, često koristimo vjeru i/ili razum na pogrešan način ili iz pogrešnih razloga. Možemo biti naoružani istinom i promašiti cilj, stoga je važno naučiti koristiti vjeru i razum kako ne bismo umanjili moć jednog ili drugog.

Sukladnost sa stvarnošću

Istina je postala loša riječ, jer previše ljudi ponavlja Pilatov odgovor Isusu: “Što je istina?” (Ivan 18:38). Međutim, Toma Akvinski je to tako jednostavno definirao: Istina je usklađenost uma sa stvarnošću. Istina nije kreativna, nešto što svaka osoba izmišlja. Istina je shvaćanje i razumijevanje onoga što jest. Zaista, to je tako jednostavno. Nešto ili jest ili nije, a ako to ispravno shvatimo, shvatili smo istinu. Istina zahtijeva poniznost, jer podrazumijeva podređivanje sebe nečemu izvan sebe i prihvaćanje njegove stvarnosti. Ne možemo nametati istinu; moramo ga primiti.

Iako razum može sa sigurnošću razlučiti mnoge istine, poput istine da Bog postoji, postoje mjesta na koja ne može ići, kao što je spoznaja Boga u sebi sami. Postoje dijelovi stvarnosti koji su izvan našeg dosega. Bog je izvan svemira, potpuno transcendentan od svog stvaranja, i da bi ga upoznao, mora nam se otkriti (doslovno, povući veo koji nas dijeli od njega). Vjerom Bog uzdiže naš um k njemu, dajući nam milost da ga upoznamo na način koji nadilazi naše uobičajene sposobnosti. On nam također daje jasnoću o našoj prirodi i Njegovom planu spasenja za nas. Vjera nam omogućuje da potvrdimo da je Isus Sin Božji koji je postao čovjekom koji je došao na svijet da nas spasi. Ovo nadnaravno znanje otkriva nevidljivu stvarnost koja je sam život Trojedinog Boga.

Za druge stvari, međutim, nije potrebna vjera da bi se razumjeli. Razum nam pomaže razumjeti ljudsku prirodu, kako se razlikujemo od svih drugih bića u svemiru u našoj sposobnosti razmišljanja i donošenja slobodnih izbora. Može jasno i bez sumnje potvrditi da život počinje začećem, zapravo, a ne mišljenje. Svaki udžbenik embriologije govori da jedinstveno ljudsko biće nastaje u trenutku začeća. Također je jasno da su sisavci, uključujući nas racionalne životinje, biološki muško i žensko, na način koji je ukorijenjen u genetici i dopire do svake stanice u tijelu. Brak prirodno proizlazi iz stvarnosti komplementarnosti muškarca i žene za reprodukciju i podizanje djece. Razum nam također može reći da su određene stvari štetne za ljudski život i sreću – ubojstvo, krađa, nevjera, laž i izdaja, na primjer. Ti izbori štete ljudskom procvatu i dovode do prekida zajedništva s drugima.

Ne treba nam vjera da bismo potvrdili ove istine. Oni su jednostavno u skladu sa stvarnošću ljudske prirode. Međutim, vjera ih potvrđuje kako bi ojačala naš um i prevladala zbrku. Reći da su priroda braka, obrana ljudskog života i načela morala “religijske” prirode, međutim, predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskoj racionalnosti i društvu, jer potkopava njihov temelj u našoj prirodi i čistoj zajedničkoj osjećaj. Mnogi ljudi pokušavaju ove stvarnosti kategorizirati kao “religiozne” ili “stvari vjere” kako bi ih mogli izbaciti iz javnog diskursa. “Obrana života, braka, seksa su religiozni,” kažu, “pa su zapravo samo stvar mišljenja. Svi se možemo ne slagati oko njih, a vi mi ne možete tjerati svoja uvjerenja.” Ovo je nesuvisla glupost. Moramo donijeti racionalne argumente, dostupne svima, kako bismo obranili osnovnu stvarnost o tome što znači biti ljudsko biće i živjeti dobar život u skladu s našom prirodom.

Druge istine trebaju otkriće da bi imale smisla. Ne možemo se raspravljati o pitanjima vjere s nevjernicima jer im nedostaje nadnaravna vizija da ih vide. Bez vjere, Bog se čini dalekim, kao izvan naše vizije, i, stoga, stvar mišljenja. U dijeljenju njegove objave s drugima, moramo paziti da ne koristimo Bibliju na način koji pretpostavlja njezino prihvaćanje; umjesto toga, moramo je predložiti drugima kao božansku poruku koju treba razmotriti. Bez vjere, Euharistija je jednostavno komad kruha. Drugima to nema smisla, ali možemo im pomoći da vide kako to izražava Božju veliku ljubav da nam bude blizu, da bude jedno s nama. Što se tiče vjere, ne pobjeđuje racionalna argumentacija, iako možemo odgovoriti na prigovore i nesporazume, već svjedočanstvo i svjedočanstvo koji uvjeravaju. Možemo očitovati ono što je vjera učinila u našim životima, dajući nam dublju svrhu i Božju preobražavajuću pomoć.

Naš odgovor na ludost svijeta mora biti dvostruk. Prvo, moramo inzistirati na tome da govorimo istinu na racionalan način koji svi mogu razumjeti, ukazujući na nepobitne činjenice poput naše biologije. S druge strane, moramo predložiti viši put, svjedočeći veliku Božju ljubav prema nama koja nadilazi prirodu i razum, ne na način koji ih potkopava, već ih pretvara u nešto veće. Razum i vjera trebaju svaki. Vjera budi um na najveće istine. Razum pruža naš način razmišljanja koji Bog koristi da nam pomogne razumjeti ga i podijeliti svoju vjeru s drugima. Zajedno nas vode u puninu istine, Božju stvarnost i njegov plan za naše živote.