Dakle, što je čin skrušenosti? Na jednoj razini, to je formalna molitva koja se recitira tijekom ispovijedi, obično neposredno prije nego što svećenik kaže: “Ja te odrješujem od tvojih grijeha, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” U nekim uvjetima može se moliti prije ili poslije ispovijedi. A može se moliti i osim ispovijedi, posebno prije spavanja, piše Catholic Exhange.

Korak 1: Žaliti zbog svojih grijeha

“Kajanje” dolazi od latinskog contristare, “biti s tugom”. I tako počinjemo molitvu govoreći: “Moj Bože, kajem se i žalim od svega srca, što grijesima uvrijedih tvoju neizrecivu dobrotu.” Ovdje izražavamo Bogu svoj osjećaj tuge koji proizlazi iz našeg iskrenog priznanja grijeha. Ova tuga, koja je emocija ukorijenjena u srcu, prvi je korak prema oprostu. Doista, bez ovog emocionalnog odgovora na vrijeđanje Boga, nikada se ne bismo potrudili priznati svoje grijehe.

Korak 2: Odreći se grijeha

Nakon što izrazimo svoju tugu, tada se okrećemo protiv samog grijeha govoreći: “I mrzim na sve svoje grijehe.” Ta mržnja prema grijehu je apsolutno neophodna jer Božja ljubav ne može koegzistirati ni s jednom dugotrajnom “ljubavlju” prema grijehu, čak ni najmanjom. Drugim riječima, nitko ne može postići ugodan kompromis između Boga i grijeha, pokušavajući oboje zadržati kao dio nečijeg života. To, naravno, ne znači da će sav grijeh odmah nestati. Neće. Umjesto toga, iako grijeh može postojati, uvijek ga moramo prezirati i oduprijeti mu se. Ovo nas dovodi do najtežeg koraka.

Korak 3: Odlučiti promijeniti svoj život

Svaki autentični čin skrušenosti mora uključivati ​​svečano obećanje da ćemo prestati griješiti.  Mnogi ljudi, naravno, misle: “Ja sam samo čovjek i neizbježno ću opet griješiti. Trebam li i dalje dati takvo obećanje?” Da.

Ovo obećanje čvrsto postavlja nečiju volju protiv grijeha. Kao takav, predstavlja slobodno i svjesno okretanje od grijeha prema Bogu. Ova reafirmacija nečije temeljne predanosti Bogu je bitna. Bez toga, osoba zauvijek stoji na ogradi između Boga i grijeha. Što je još gore, priznanje grijeha dok ga planirate ponovno počiniti blokira Božje oproštenje. Neki ljudi se, nažalost, zarobe u obrascu teškog grijeha nakon kojeg slijedi ispovijed, zatim ponavljaju grijeh, ponovno idu na ispovijed i tako dalje. To obično znači da nedostaje čvrsta svrha izmjene i da je grešnik ozbiljno pogrešno shvatio kako djeluje sakrament pokore.

Sada, molim vas, obratite pažnju na izraz “kako biste izbjegli bliske prilike grijeha”. Ovo je ključno za svaku strategiju da se održi obećanje da će prestati griješiti. Izraz “prilike grijeha” odnosi se na ljude, mjesta i stvari za koje znamo da rezultiraju grijehom. Primjera ima puno: netko tko ima problem s pićem ne bi trebao ići na koktele; netko tko se razbjesni zbog aktualnih događaja ne bi trebao slušati radijske razgovore; netko tko ima problema s čistoćom ne bi trebao imati lak pristup internetu; netko tko kleveće druge ljude ne bi trebao sjediti s ljudima koji uživaju u ogovaranju.

Kao što sada možete vidjeti, čin skrušenosti je mnogo više od molitve. U pravom smislu, ona stoji u samom središtu kršćanskog života koji je započeo na dan našega krštenja. Tada su se naši roditelji i kumovi formalno odrekli grijeha u naše ime. Zapravo, oni su izjavili da su grijeh i Božja milost potpuno nespojivi. Kad god izgovorimo Djelo skrušenosti, ponovno potvrđujemo tu bitnu istinu, izražavamo svoju tugu zbog prošlih grijeha i izjavljujemo svoju nadu da će Božja milost sigurno pobijediti u nama.