Župnik Pomera i Premanture don Antun Nižetić na svojem se YouTube kanalu osvrnuo na evanđelje četvrte korizmene nedjelje dodavši u prispodobu o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu sestru i kćer koja je jedina među djecom živjela i postupala ispravno jer nije živjela sama za sebe
U nastavku prenosimo prispodobu o milosrdnom ocu i izgubljenom sinu ispričanu i sagledanu na malo drugačiji način. Prispodoba i promišljanje objavljeni su na YouTube kanalu don Antuna Nižetića.
Prispodobe su rastezljive. Pokušajmo malo rastegnuti Kristovu prispodobu o milosrdnom ocu i dvojici njegovih nevaljalih sinova. Dodajmo mu i kćer. Neka se zove Marija.
Kći Marija se držala one koju je otac rekao starijem sinu: Sve moje, tvoje je! Ona se te držala i sa svoje strane: Sve moje, tvoje je!
Mlađi je sin tražio ono što njemu pripada. A što mu to pripada? Stariji se naljutio jer mu otac nije dao ni jareta da se s prijateljima proveseli. Usput rečeno nije baš izgledao prijateljski raspoložen, a niti kao tip koji se zna veseliti! Kći Marija se držala one koju je otac rekao starijem sinu: Sve moje, tvoje je! Ona se te držala i sa svoje strane: Sve moje, tvoje je! Ništa svoga nije držala isključivo svojim niti je išta očeva prisvajala samo za sebe. Ništa nije tražila od oca, pa ni samu sebe. Čitava je bila očeva i sve što otac jest i što ima živjela je kao svoje. Zato nije bježala od oca niti se ljutila na oca ostajući u kući. Nije otimala ni ništa bratsko. S braćom se radovala i žalostila! Sve je njihovo bili njezino i sve njezino njihovo.
Obojica braće isti su u tome. Žive za sebe. Opsjednuti su sobom. Ne vide drugoga. Ne mogu ništa dati niti činiti za drugoga.
Marija je Bezgrešna! Totus tuus! Sav Tvoj! Grijeh je uvijek traženje sebe i svoga i uvijek je otimačina, kako god da ga okrenemo. Mi smo grabežljivci i otimači. Kronični lopovi. Osvajači. Uzurpatori. Bezgranični širitelji vlastitih granica. Oči su nam gladne. Sve što vidimo grabimo za sebe ne osvrćući se na druge, a najmanje na Onoga komu sve pripada. Obojica braće isti su u tome. Žive za sebe. Opsjednuti su sobom. Ne vide drugoga. Ne mogu ništa dati niti činiti za drugoga. Sila grijeha obojicu goni da misle samo na sebe i sve podređuju sebi i svojim prohtjevima. Krist je rekao: Vi činite prohtjeve đavlove. Mušičavi ste. Zahtjevni. Zatvoreni u svoj svijet.
U izvorniku piše da je protratio svoju bit, narav, dušu, osobu. Postao je nula.
Na kraju, đavao je uzeo sve onome mlađem sinu. Protratio je sva svoja dobra. U izvorniku piše da je protratio svoju bit, narav, dušu, osobu. Postao je nula. Ništarija. Mrtav. Izgubljen – rekao bi otac. To je đavolska nagrada. Njegova plaća za vjerno služenje. On nagrađuje paklom i totalnom osamljenošću. A i stariji je duboki osamljenik. Izolirani tip. Tužan do pakla.
Mlađi se sin pokajao. Vratio se ocu u kuću u kojoj je prije umirao od dosade i plakao za svijetom i sad se u toj istoj kući s istim ocem raduje i plače od zahvalnosti. Da bi došlo do takvog obrata bilo mu je potrebno iskustvo hranjenja svinja, a da sam pritom bude gladan (očevi Crkve kažu da je rob grijeha prisiljen hraniti strasti-svinje, a sam ostaje gladan).
Kći Marija je bila i ostala u očevu zagrljaju. Ona je bezgrešnica, a mi smo grešnici.
Za starijega ništa ne znamo, možda se pokajao, a možda je ostao u ljutnji. Na jednoj Köberovoj slici prikazan je raskajani brat kako ga Otac grli. Stariji brat grli samoga sebe. Pokušava izići iz muke opravdavajući se, samosažaljevajući se (to me jako podsjeća na nekoga). Ali tako ne ide. Jedino ga milosrdni zagrljaj Očev može spasiti iz muka i mučitelja kojima smo predani kad ne opraštamo bratu. Oganj pakleni je odijeljenost od braće, a raj je jedinstvo s Ocem i braćom.
Kći Marija je bila i ostala u očevu zagrljaju. Ona je bezgrešnica, a mi smo grešnici. Ona je, uz to, zaštitnica grešnika. Utočište grešnika. Zagovornica. Dobra Sestra.
Braćo moja, sa suzama vas molim, makar se ne opirite dobroti Očevoj! Njegovom zagrljaju! Oproštenju!
Rastegnemo li prispodobu još malo, možemo zamisliti dobru Sestru, Mariju, kako nagovara mlađeg brata da ništa ne zahtjeva i da ostane u kući očevoj, a starijeg da se raduje bratovljevu povratku: Braćo moja, otac je dobar! Nemojte ga vrijeđati svojim prohtjevima i zahtjevima! Uživajte u njegovoj dobroti, obilju, ljubavi. Ne griješite, jer grijeh rađa izgubljenost i smrt. Izgladnjuje nas i isušuje. Ubija Boga u nama! Ubija nas same! Žalosti Oca! Kida bratsku ljubav. Poništava stvorenje. Pretvara nas u svinje i risove. Braćo moja, sa suzama vas molim, makar se ne opirite dobroti Očevoj! Njegovom zagrljaju! Oproštenju!
Majko i sestrice naša moli za nas grešnike! Neka nas luda Kristova – Očeva ljubav oslobodi od prokletstva grijeha i dovede u obećanu zemlju meda i mlijeka, milosrđa i praštanja, plesa i svirke, ugojenoga teleta i novih haljina.