Nekoć tamo, na poljanama ili nastambama Svete Zemlje, „okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju“. Istovremeno na istom mjestu i u isto vrijeme gledaju taj događaj neki farizeji, pismoznanci i mrmljahu. Nekoć – danas! Danas smo ovdje mi, ljudi vjere, toliki carinici, grešnici koji slušamo, a istovremeno u nama i iz nas tako jednostavno, brzo, olako mrmlja taj nesretni duh farizeja, pismoznanaca. Po svojoj riječi, uvijek aktualnoj, evo Isusa  k nama „mrmljatorima“, a u biti tako sličnima, ako ne i jednakima carinicima i grešnicima. Isus je odlučan zaustaviti to mrmljanje, komentiranje, ogovaranje i okuplja oko sebe sve da ga slušaju. Što se to čuje?

U tako poznatoj kući ljudske svakodnevice čuje se glasan, mladenački, ali nezreli: „Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.“ Daj što mi pripada u mojoj obitelji, vjeri, Crkvi, na poslu, u duhovnom životu. Na svakom koraku, u sebi, oko sebe, čujemo taj famozni „daj mi“ jer nešto nam pripada, jer to je moje, to je naše. Kao da se sve više čuje taj stav nas „velikih“ vjernika i službenika Božjih: „Valjda imam na nešto pravo ako sam svećenik, vjernik, roditelj, sin, kći… Daj mi, daj mi, daj mi… jer nešto valjda pripada i meni.“ Zanimljivo je uočiti kako se taj „daj mi“ čuje iz usta mlađeg sina koji u biblijskom svijetu nema pravo ništa prvi tražiti jer nasljedstvo, slava, čast kuće prvotno ide onomu starijem. Znakovito, traži onaj koji bi trebao čekati, koji na to zapravo nema pravo… Unatoč tomu, mlađi je sin dobio što mu pripada i odvede ga to daleko, daleko, u zemlje daleke, gdje se izgubio od samog sebe, od svoje kuće, svoga imanja, svojih najdražih. Otišao je daleko, uništio i ono  za što je smatrao i tražio da mu pripada. Stariji sin, pomislili bismo ipak je stariji, zreliji, iskusniji… Ali vidi slučajnosti (ili ipak ne), i on zapravo traži svoje: „…toliko ti godina služim“, i ovo i ono, i ovdje i ondje, a „nikada mi nisi dao“. Dok nezreli zahtjev „daj mi“ vodi daleko od kuće, mjesta mira, blagostanja (kakva god ta kuća bila), naizgled zreli, pravedni, pošteni prigovor „nikada mi nisi dao“ otkriva stvarnost nas ljudi koji možemo biti tako blizu, a tako daleko od te kuće, blaga i mira. 

Otac, zreo i mudar, ne „pametuje“, ne pokušava zadržati svoju djecu unutar vlatitih planova i okvira življenja. Možda se pitamo zašto to ne čini? Ne bi li svaki roditelj upravo to trebao činiti? Boriti se i rukama i nogama, svim svojim naporima, da mu djeca ne odu krivim putem. Istina, trebao bi. No, ovaj otac stavlja pred nas način kako taj napor činiti. Njegova mirnoća daje nam zaključiti da je toliko siguran u svoju ljubav, u primjer života koji je dao svojim sinovima, da ih slobodno pušta od sebe i ne preostaje mu drugo nego čekati. Tako snažno ova gesta puštanja, darivanja, čekanja podsjeća  na onu Isusovu riječ koju ćemo za koji tjedan slušati iz Njegovih usta: „Primjer sam vam dao da i vi činite tako.“ Ovaj naš biblijski otac siguran je u ljubav, primjer koji je dao, čije iskustvo njegovi sinovi nose u sebi. Iako se tako ne čini iz ponašanja i reakcije njegovih sinova, on je siguran da je izvršio svoje poslanje: neizmjerno ljubiti, kuću ispuniti mirom, blagostanjem, primjerom vjere i ljubavi. Ne preostaje mu drugo nego pustiti sinove od sebe i čekati. 

Isus ne daje moralne lekcije, tražeći od nas da se prepoznamo u jednoj, drugoj ili trećoj osobi, nego nam otvara oči kako živjeti vlastitu svakodnevicu duhovno čistim, zrelim pogledom unutar iskustva obiteljskih međuljudskih odnosa između sinova, kćeri, očeva i majki.

Budući da nema čovjeka koji nema iskustvo biti sin, kćer, otac ili majka, u zemaljskom ili duhovnom smislu ovaj događaj dotiče svakoga od nas. U Isusovim se riječima i pomno izabranim likovima očituje naša svakodnevica. Isus ne daje moralne lekcije, tražeći od nas da se prepoznamo u jednoj, drugoj ili trećoj osobi, nego nam otvara oči kako živjeti vlastitu svakodnevicu duhovno čistim, zrelim pogledom unutar iskustva obiteljskih međuljudskih odnosa između sinova, kćeri, očeva i majki. Isus svojom božanskom riječju odvraća pogled od našeg ljudskog „daj mi, imam pravo na to, nikada mi nisi dao“, na kojoj god razini našeg života, prema onom potpunom predanju i povjerenju ponajprije Bogu i Njegovoj pravednosti. Isus nas vraća iz daljina naših života k iskustvu Očeve ljubavi za koju sam siguran da me nikada neće napustiti. Ljubavi koja neumorno čeka da dođemo k sebi i počnemo razmišljati i živjeti tim iskustvom Božje ljubavi koju smo toliko puta susreli. Isusova riječ vraća nas iz lažne blizine i sigurnosti naših kalkulacija, traženja, prigovora, zavisiti i zablude u Očevu kuću ljubavi u kojoj vrijedi zauvijek zakon: „Sve moje tvoje je!“ 

Kako se vratiti? Prije svega doći k sebi iskustvom Božje milosti koju nosimo u sebi i koja nas čeka. Onim trajnim korizmenim pozivom „dajte pomirite se s Bogom“ u sakramentu pomirenja, stalnim poticajem „kušajte i vidite kako je dobar Gospodin…“, svakodnevno, svake nedjelje u Očevoj kući u kojoj nam se daje ono jedino što nam treba da budemo i ostanemo istinski blizu – euharistija. 

Gospodine Isuse, Sine Očev, hvala na tvojoj pouci i milosti da te slušamo i daleko i blizu. Hvala za tvoju ljubav i primjer koji si nam trajno dao. Očuvaj nas daljine, ali i lažne farizejske blizine. Uči nas i daruj nam snagu Svetog Duha da se ne umorimo svakodnevno tebi vapiti i kušati kako si milosrdan i dobar.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mr. vlč. Stjepana Matezovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.