Dijalog je preduvjet zajedništva i sudjelovanja u poslanju obitelji i Crkve. I u oba je slučaja povezan s radošću ljubavi. Radost ljubavi je tema i ove četvrte korizmene nedjelje koja se po ulaznoj pjesmi iz proroka Izaije (66, 10-11) naziva „Dominica 'Laetare'“ – „Nedjelja 'Veseli se'. „Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! Radujte se, radujete s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove“, kaže Izaija.
Riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić na svojim se društvenim mrežama osvrnuo na evanđelje četvrte korizmene nedjelje u kojem slušamo prispodobu o povratku rasipnog sina njegovom ocu, a mons. Uzinić u svome promišljanju poručuje da je Bog naš Otac koji ne odustaje od traženja ne gubeći nadu u nas. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje u cijelosti.
U godini smo obitelji: „Obitelj – radost ljubavi“. Polazeći od pobudnice „Amoris laetitia“, pozvani smo promišljati o radostima i poteškoćama obiteljskog života. Istovremeno smo i u vremenu u kojemu promišljamo i živimo sinodalnost Crkve. Ove se dvije teme mogu povezati. Obitelj od sinodalne Crkve može učiti kako biti obitelj, a Crkva od obitelji može učiti kako biti sinodalna Crkva.
I u jednom i u drugom slučaju je važan dijalog, odnosno i govor i slušanje. Dijalog je preduvjet zajedništva i sudjelovanja u poslanju obitelji i Crkve. I u oba je slučaja povezan s radošću ljubavi.
Radost ljubavi je tema i ove četvrte korizmene nedjelje koja se po ulaznoj pjesmi iz proroka Izaije (66, 10-11) naziva „Dominica ‘Laetare’“ – „Nedjelja ‘Veseli se’. „Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! Radujte se, radujete s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove“, kaže Izaija.
Želja za slobodom
Veselje i radost, kao poticaj i za obitelj i za Crkvu, u ovoj liturgijskoj godini nudi i evanđeoski ulomak četvrte korizmene nedjelje. Kao polazište za poziv na radost Isus se u evanđelju služi dobro nam poznatom obiteljskom slikom i iz evanđelja i iz života. I u našim obiteljima, kao i u našoj Crkvi, u ovom ili onom obliku događa se ono o čemu govori današnje evanđelje. Naša djeca i naši vjernici, oni koje smo rodili, koje smo krstili, odgajali, kojima smo sve dali, za koje smo sve spremni učiniti, jednog dana jednostavno odu. Nekad odu fizički. Nekad su, iako žive s nama, odsutni duhom. Ovo je danas česta pojava. Posljedice su više manje iste. I razlog je isti kao i u prispodobi.
U početku se sve čini idealno, doslovno kao i u obitelji, a onda dođe krizma i kad bi se nakon krizme očekivalo da će oni u svojoj župnoj zajednici preuzeti svoja prava i dužnosti, oni odu.
Žele biti slobodni i slobodno raspolagati svojim životom, bez našeg miješanja i zanovijetanja našim “nazadnim” stavovima koji koče njihovu slobodu. Ono što se događa u našim obiteljima s obiteljske se razine prenese i na život crkvenih zajednica. U početku se sve čini idealno, doslovno kao i u obitelji, a onda dođe krizma i kad bi se nakon krizme očekivalo da će oni u svojoj župnoj zajednici preuzeti svoja prava i dužnosti, oni odu. No nije to odlazak samo od Crkve kao zajednice. To je odlazak od Oca, napuštanje Očevog doma.
Od snažnog mladića i krasne djevojke, koji su u očima svih imali tako lijepu budućnost, tako često znade ostati tek ruševina.
Ovo kao i u prispodobi ima svoje posljedice. U početku sve izgleda lijepo, a ti uspješan, mlad, nezarobljen u svijet predrasuda, u uske okvire obiteljskih pravila, a još manje Crkve i njezinih moralnih zakona. Dok si mlad, lijep, zdrav i, ako si k tome još bogat, život te grli, svijet ti se smiješi, živjeti razvratno te privlači. No, nakon početnog oduševljenja slijedi suočavanje sa stvarnošću.
A stvarnost nije ni blizu tako lijepa. Dogodi se zasićenje, dogodi se da dođu bolesti, da se dogodi neimaština, da „nasta ljuta glad“, često i ovisnosti o drogi, alkoholu, kocki, nemoralnom životu, društvenim mrežama, igrama… Sve to te onesposobi za kvalitetan život, za odgovornost, za obitelj, za posao… Od snažnog mladića i krasne djevojke, koji su u očima svih imali tako lijepu budućnost, tako često znade ostati tek ruševina. I pitamo se tko je kriv. A trebali bismo se zapravo pitati zašto ovo uvijek ponovo moramo iskusiti ovo na vlastitoj koži da bi u to povjerovali.
Otac koji ne odustaje od traženja i ne gubi nadu
Iako mislimo da je izgubljeni sin netko drugi, svjesni smo da smo i mi sami bili, a često i jesmo, izgubljeni sinovi i kćeri. Važno se prisjetiti onoga što i danas, slično kao i u Isusovo vrijeme, rade naši roditelj. Proteklih mjeseci često je spominjano u medijima ime gospodina Nenada Periša, kojega se predstavljalo i prepoznavalo kao „oca nestalog Mateja Periša“. Njegov primjer je jedan od primjera oca o kojem govori današnje evanđelje. On je otac koji ne odustaje od traženja i ne gubi nadu. Eto, takav je otac Bog. Ovaj primjer, kao i primjer oca iz današnjeg evanđelja, nam pomaže da se toga sjetimo, kako bismo mu se vratili i u zajedništvu njegovog doma, koji je i naš dom, mogli ponovo biti dionici istinske radosti.
Zato čini ono što je učinio otac iz prispodobe. Pušta svoju djecu da odu i onda čeka!
Zanimljivo je da je i u Isusovo vrijeme i u prispodobi koja nam je danas ponuđena, proces gubljenja djece sličan procesu s kojim se i mi danas susrećemo. Roditelji na početku svojoj djeci koja žele otići pokušavaju govoriti, moliti ih, možda čak i viču, prijete, pokušavaju dokazati. Često se na kraju uvjere da ništa ne koristi. I tad kad vide da ništa ne mogu napraviti, počnu prihvaćati stvarnost onakvu kakva doista jest. Evo, to čini otac u prispodobi, a zapravo Bog. Žao mu je što njegova djeca ne slušaju što im govori, što ne prepoznaju da ih ljubi, da im želi istinsku sreću, što na njegovu ljubav i pažnju odgovaraju odmahivanjem ruke i podcjenjivanjem. Ali on zna da iako ima svu vlast to ne može promijeniti.
Zato čini ono što je učinio otac iz prispodobe. Pušta svoju djecu da odu i onda čeka! I istovremeno se nada, kao što se i mi nadamo u odnosu na svoju djecu, da ćemo mi njegova djeca jednog dana shvatiti svoje stanje, svoju pogrešku i beznadnost situacije u koju nas je odvela ta pogreška i da ćemo se odlučiti na povratak u očinsku kuću, da ćemo se sjetiti Oca i vratiti u njegov zagrljaj.
I tko je sretniji od roditelja čije dijete bijaše mrtvo i oživje, izgubljeno, a našlo se?
I kad svima nada u povratak umre, kad svi njihovo dijete otpišu kao izgubljen slučaj – čak i stariji brat koji smo često mi sami u odnosu prema drugima – roditelji se nadaju u povratak. To je ono što nam je svjedočio gospodin Nenad Periš. To je ono što nam Bog koji je Otac svjedoči od početka. I tko je sretniji od roditelja čije dijete bijaše mrtvo i oživje, izgubljeno, a našlo se? I tko je, s druge strane, sretniji od Oca, koji je Bog, kad mu se vrati izgubljeni sin, izgubljena kći?
Bog ne oduzima našu slobodu, ali želi da mu se slobodno vratimo
Bog Isusa Krista je takav Otac. Zapravo, u Isusu otkrivamo da je on i bolji od toga, da je on je ne samo Otac koji čeka, nego je i Otac koji ide ususret. On šalje svoga Sina da bi pronašao svoje izgubljene sinove i kćeri. Evo i treći sin kojega prispodoba ne spominje! Šalje ga ne da kazni, nego da pronađe i spasi svoju i braću i sestre, bilo da su se izgubili jer su otišli iz Očevog doma, bilo da su izgubljeni ostali u njemu, i da ih vrati u očinsku kuću, Ocu. To je Otac koji je iz ljubavi prema izgubljenim sinovima i kćerima spreman sve dati bezuvjetno. On ne želi oduzeti našu slobodu, ali želi da mu se slobodno vratimo. I zato su mu važne dvije stvari.
Važno mu je da „dođemo sebi“, odnosno da se sjetimo onog što smo imali dok smo bili s njim i da se sami u svojoj slobodi odlučimo na povratak kući, Ocu. I važno mu je da u Očevoj kući postanemo kao Otac kako bismo s trećim bratom, onim koji je Sin, i mi mogli krenuti u susret svojoj braći i sestrama, svakom bratu i sestri, a osobito onome bratu ili sestri koji „bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.“
I to, to da je brat koji je bio mrtav živ, da je brat koji je bio izgubljen pronađen, to je doista razlog za istinsku radost, za veselje, i za obitelj koja je Crkva i za Crkvu koja je obitelj.