Pjesme na sprovodu

Na području Zagrebačke nadbiskupije ne postoji službeni crkveni propis o izboru pjesama koje su (ne)prikladne za izvođenje na kršćanskim ispraćajima pokojnika. Ta činjenica nerijetko svećenike i đakone u pastoralnoj službi onemogućuje da sprovod učine dostojanstvenim, i prije svega kršćanskim – kakav bi i trebao biti. Kod izbora pjesama nije ispravno voditi se idejom da je pokojnik volio neku pjesmu, već uistinu treba biti svjestan dostojanstva tog trenutka, te birati pjesme i glazbu koja je duhovne tematike. Uvijek se treba pitati što ima ili nema smisla, a ne što se smije ili ne smije. Treba imati na umu da je kršćanski sprovod blagoslovina, dakle katolički obred. Kao takvog ga ne smijemo zamijeniti za nekakvu komemoraciju jer on to nije. Izvodimo iz toga da pjesme koje se biraju trebaju biti vjerske, da govore o životnom putu kršćanina, da izražavaju nadu u uskrsnuće. (Oči u oči, Duga cesta, Ave Maria…) Postoje mnoge lijepe i emotivne pjesme svjetovnog karaktera, no one ne pripadaju vjerskom obredu.

Biblijska čitanja na sprovodima

Na katoličkim sprovodima neizostavan dio je navještaj Božje riječi. Više je čitanja koja su ponuđena za tu svrhu. Red sprovoda nudi mnoge molitve i svete tekstove, čiji izbor je prepušten razboritosti svećenika ili đakona koji predvodi sprovod, ali i potrebama koje se razlikuju za svaki pojedini ispraćaj, baš kao što se razlikuju i naši dragi pokojnici koji odlaze u vječnost.

Red sprovoda nudi čitanja i prikladne molitve podijeljene na s obzirom na način sprovoda:
– Molitve u pokojnikovoj kući
– Red sprovoda s postajama u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju
– Red sprovoda s postajama kod mrtvačnice i kod groba
– Red sprovoda djece
– Red sprovoda kada se pokojnikovo tijelo spaljuje

Za ove različite načine ispraćaja pokojnika Red sprovoda donosi i razne molitve, vjerničke molitve, otpjeve za obrede posljednje preporuke i oproštaja, molitve za blagoslov groba, završne molitve na groblju, te Lekcionar – dio u kojem se nalaze čitanja Svetog Pisma koja se mogu izabrati za sprovode.

Red sprovoda predviđa službu riječi sadržanu od barem jednog čitanja, psalma, te Evanđelja. Sva čitanja odražavaju smisao kršćanske smrti i izražavaju vjeru u uskrsnuće, Kristovo i naše. Upravo zbog ovog neiscrpnog bogatstva koje donosi Red sprovoda, a koje je odraz neiscrpnog bogatstva žive Božje Riječi, sprovodi su vrlo važne prilike za navještaj Evanđelja, te se nakon navještenog Evanđelja preporučuje obitelji i okupljenim ljudima (koji nerijetko nisu praktični vjernici) uputiti riječ utjehe, navijestiti snagu i mir koji proizlaze iz nade u vječni život koji nam Krist daje.

Priprema za sprovod

Svaki iskreni katolik za ispraćaj pokojnika priprema se pažljivo, već tako svjedočeći nadu u vječni život. Prvenstveno molitvom, te pobožnim razmišljanjem o vlastitoj prolaznosti. Osoba koja se tako priprema, vodit će računa o prikladnoj odjeći koju će odjenuti za tu posebnu priliku, na ispraćaj će ponijeti krunicu kao svjedočanstvo vjere, a koju je prikladno u tišini moliti osobno ili kao zajednica prije ispraćaja, ili pak u procesiji od mrtvačnice prema grobu. Takva gesta bit će svjedočanstvo vjere, utjeha ožalošćenoj obitelji, te pomoć duši pokojnika.

Važno je pobožno, slušajući Božju riječ i sudjelujući u sprovodnim molitvama pratiti ispraćaj, dostojanstveno i u tišini, bez nepotrebnih riječi, fotografiranja mobitelom i sličnih radnji koje nisu primjerene za ovakav događaj.

Bilo bi u duhu kršćanske ljubavi da se prema vlastitoj mogućnosti vodi računa i o materijalnoj situaciji obitelji pokojnika, te da se umjesto cvijeća i svijeća daruje konkretan financijski dar obitelji ako je to potrebno i prikladno.

I nakon ispraćaja postoji niz prilika da se iskaže ljubav i milosrđe ožalošćenoj obitelji, pogotovo kada smrt dođe nenadano ili prerano što uzrokuje posebno teške osjećaje, za koje je potrebno mnogo vremena, ljubavi i vjere da ih se prihvati i da se nastavi živjeti redovitim životom.

Ne postoje propisane molitve koje treba moliti prije sprovoda. No to ne znači da treba izmišljati molitve, ili nakane, ili birati koja bi molitva mogla biti najbolja, najjača, itd… U tom slučaju naši postupci poprimaju oblik praznovjerja ili pripisivanja magijskih obilježja određenim „obiteljskim“ ili „privatnim“ molitvama koje se „mora“ moliti kad netko umre – kao da smo došli u ljekarnu i već prema bolesti birali lijek. Moliti možemo na dvije nakane. Za dušu pokojnika, i da najbliži smognu snage, vjerujući u život vječni, podnijeti teškoću i patnju koju im je smrt bližnjega donijela.

Bacanje latica na lijes

Obrednik se ne dotiče bacanja cvijeća, latica i zemlje. Takve geste same po sebi nisu loše i odražavaju na simbolični način emotivni i fizički čin opraštanja od pokojnika. Običaj je na sprovodima da se u grob na kraju ispraćaja bacaju latice ili cvijeće. Ovaj običaj može biti dirljiv oproštaj od voljene osobe. No mnogo prikladnija i sadržajnija gesta je bacanje grumena zemlje, koji nas podsjeća da smo iz zemlje uzeti, da je Bog taj koji nam je darovao život, ali da se u isti prah i vraćamo, dok vjerujemo da besmrtna duša nastavlja život u vječnosti. Na sprovodima i u ostalim događajima kršćanskog života treba se čuvati elemenata koji nisu svojstveni našoj vjeri i običajima, te kao takvi razvodnjavaju jedino što u tamu groba unosi svjetlo, a to je istina Evanđelja.

Sprovod i sveta misa

Vrhunac molitve za pokojne, a u tom smislu i sprovoda, jest sveta misa zadušnica koja se prikazuje za mir i pokoj naših pokojnika.

Idealno bi bilo da se sveta misa slavi prije sprovoda s tijelom pokojnika koji je bio član te konkretne zajednice. Ova gesta podsjeća nas da je pokojnik bio član naše župne zajednice, a sada je član nebeske crkve koja sudjeluje u svakom misnom slavlju.

Gdje to nije moguće, sveta misa zadušnica slavi se nakon sprovoda ili nerijetko u razmaku od nekoliko dana od ispraćaja. Treba se prilagoditi mogućnostima svećenika i župe jer nekima je moguće slaviti misu odmah nakon sprovoda, neki misnu nakanu uključe u redovitu večernju župnu misu. Vlastito mjesto redovitog slavljenja svete mise je sakralni prostor, dakle crkva ili kapela. Zahtjevi za slavljenjem svete mise na grobu nisu nimalo prikladni.

Sveta misna žrtva najviše je što možemo darovati dušama naših voljenih pokojnika. U tom smislu važnija je i vrjednija od samog obreda sprovoda koji nije sakrament, nego blagoslovina, te je u mnogim zemljama Zapada predvode i laici, umjesto svećenika i đakona.

Katolički sprovod je dakle molitva i blagoslov za dušu pokojnika, no nije uvjet za spasenje. U prilog tome spomenimo se i mnogih pokojnika koji su na žalost s ovog svijeta morali otići bez dostojanstvenog sprovoda. Pitanje spasenja stvar je koja se tiče određene duše i samoga Boga. Na nama je da za naše pokojne molimo i prikazujemo svete mise. Neke odgovore dobit ćemo tek u nebu.

Smisao sprovoda

Smisao kršćanskog sprovoda dvojak je. Prvenstveno želi iskazati vjeru u život po Kristu nakon smrti. Zato se pokojnikovo tijelo blagoslivlja svetom vodom, kadi ako je to prikladno, te se dostojanstveno sahranjuje, i podsjeća nas da je pokojnik bio hram Duha Svetoga.

Nasuprot tome, nas kojima je još darovano vremena na ovom svijetu, sprovod želi podsjetiti kako smo i mi svakim danom svog života sve bliži susretu s Gospodinom u vječnosti, za koji nam se pripremati svetim životom, djelima ljubavi i milosrđa, kako bi naši životi već sada bili dostojni Božjeg zagrljaja u vječnosti, ali i zagrljaja svih onih koji su pred nama u Kristu prekoračili prag vječnosti.

Katolički sprovod je blagoslovina kojom želimo iskazati poštovanje ljudskom tijelu jer vjerujemo da je čovjek duh, duša i tijelo. Sprovod nije i ne može nikako zamijeniti ispovijed. Posljednji sud nije prepušten nama nego Gospodinu. Što se događa s nečijom dušom nakon smrti zna samo Bog. Kad bi sprovod mogao nadomjestiti učinke sakramenta ispovijedi onda se nitko ne bi ni trebao ispovijedati nego jedino bitno bilo da osoba imati katolički sprovod, a znamo da to nije slučaj. Blagoslovina nikako ne može i nije u rangu sakramenta.

Pogledajte i emisiju Hrvatskog katoličkog radija na temu katoličkog sprovoda i sprovodnih običaja: