Uživljavajući se u ulogu slušatelja današnjih Isusovih riječi, spontano i dobronamjerno dolazi nam misao: „E, Isuse, sada si ipak pretjerao! Ima puno dobroga u tvom nauku, privlačnoga u tvojim riječima, ali ovo je previše. Tko tako može – praštati i samo praštati, svakome, pa i neprijatelju. Ta, nije li to i ludo? Pa mi se obično povučemo od drugoga – da budemo u miru. Kako govoriš da ljubimo neprijatelja, da molimo za one koji nam čine zlo? Zar nije logično na primljenu ljubav uzvraćati ljubavlju, a ne i na zlo? Ako nas već učiš da se ne osvećujemo, zar da i ljubimo one koji su protiv nas, za njih molimo, idemo im uvijek iznova ususret? Preteško je, Isuse! Nepravedno je, Isuse!“ Možda ćemo i nastaviti: „Kako nas Isus danas, u vrijeme poklada i zabava, zamara ovom teškom lekcijom? Ta, još nije korizma!“

Zahtjevne su, braćo i sestre, današnje Isusove riječi koje se nastavljaju na njegov govor o izgradnji kraljevstva Božjega među nama. Dok je Isus govorio riječi koje nisu puno tražile, slušali su ga. Slušamo ga i mi. Kad je počeo tražiti „nemoguće“, počeli su odlaziti od njega, udaljavati se iz kruga učenika. I mi ćemo reći: „To mi ne možemo. To je za posebne ljude!“ I zato se praksom udaljavamo od Isusa baš u ovom zahtjevu. Isus je ljubio do kraja, te ostavio ljubav kao temelj Kraljevstva, novoga svijeta, novih odnosa. To je ljubav koja prašta. Veličina ljubavi ogleda se u opraštanju. I to iskrenom opraštanju. 

Dogodi nam se da se nađemo u zategnutim odnosima s prijateljima, poznanicima ili članovima rodbine. Nekome je netko nesimpatičan ili mu ide na živce i najradije bi da mu takav čovjek bude što dalje. No, kad bismo morali nekoga okarakterizirati kao izričitog neprijatelja, onda to baš i ne bi bilo tako. Mogli bismo se pravdati: „Pa ja, zapravo, nemam neprijatelja. Mislim da se ove riječi na mene baš u potpunosti i ne odnose.“ Imati u normalnom životu izričitoga neprijatelja – prije je iznimka, negoli pravilo. Međutim, ovo što Isus govori u Evanđelju, kao i ostale njegove izjave, odnose se ne samo na rijetke iznimke, nego na normalne svakodnevne životne situacije. 

Može se raditi i o ljudima koji ne pripadaju „našoj grupi“ (imamo mi toliko međuljudskih podjela!). Biva to i s najbližima i najrođenijima: ne možemo se usuglasiti oko nekih stavova, jer mislim da sam uvijek ja u pravu i da je moje mišljenje jedino vrijedno uvažavanja (a tko kaže da svi moramo isto misliti?); posvađali smo se oko međe ili podjele imanja nakon roditeljske smrti; s prvim susjedima s kojima smo u sukobu iz niskih i bezveznih razloga, tračeva i sl. Kad bismo iskreno, u dubini duše, promislili o razlozima poradi kojih se stvaraju podjele, neprijateljstva, razmirice, a često je to nešto banalno, bezvrijedno…

Isus ne traži samo podnošenje drugoga, već ljubav prema svima; ne želi samo da trpimo jedni druge, nego da rastemo u ljubavi.

Znamo kako je teško pomiriti se s onima koji su nam bliski, a Isus nas poziva činiti mnogo više. On ne traži samo podnošenje drugoga, već ljubav prema svima; ne želi samo da trpimo jedni druge, nego da rastemo u ljubavi. Ne želi stvaranje zidova i „pregrada razdvojnica“, udaljenost i hladne odnose među nama, nego, naprotiv, da strpljivom ljubavlju tražimo putove pomirenja i praštanja. Isus ne želi samo da budemo službeni, nego iskreni, bližnji – sa svima. A to traži zalaganje od svih, u najmanju ruku dviju strana. To traži promjenu svih, promjenu misli i srca. Ne samo od jedne strane, koja će uvijek praštati i prelaziti preko svega. 

Isus ne želi da ostanemo na divljenju njegovoj ljubavi, nego da nas ista ljubav osvaja i nosi jedne ususret drugima. Poziva nas na isti način života – na ljubav do kraja i prema svima. 

Koliko puta se daleko više vremena i truda ulaže kako bismo se udaljili negoli se ponovno zbližili, kako bismo stekli neprijatelje, a ne prijatelje. Upravo suprotno od onoga što Isus traži. Treba se pitati za svaku situaciju: Jesmo li sve učinili i, barem koliko je do nas, da bismo se izmirili, oprostili, pa i ljubili jedni druge? 

Neki misle da nas ovaj Isusov poziv onesposobljava u obrani dostojanstva i ponosa, da time dopuštamo veće zlo, da smo slabi, jer praštamo iz lažne poniznosti, a u dubini duše ostaje mržnja. Kristova nas riječ želi osloboditi za ljubav. Protiv zloće nema drugoga lijeka. Ljubav sve pobjeđuje. Samo ljubav može izliječiti sve rane i donijeti mir.

Jedan suvremenik je među osam smrtnih grijeha današnjega svijeta naveo „smrt osjećaja topline“, tj. nestanak sposobnosti da u svojoj okolini vidimo potrebe ljudi, da naslutimo njihove čežnje i da imamo hrabrosti pomagati bližnjemu, da pristupamo drugome iskreno i dobronamjerno, a ne s rezervom i predrasudom. Isusu je stalo upravo do te naše okrenutosti svakom čovjeku, bio on naš prijatelj ili nazovi neprijatelj. Svima i odjedanput doći bliže, sigurno je nemoguće. Ali ako se svatko bude trudio izgraditi bolji odnos i živjeti ga samo prema jednom jedinom čovjeku, tada će nam mnogo toga što nam je isprva bilo strano s vremenom postati blisko i vrijedno naše ljubavi. 

Vrijeme koje je pred nama treba koristiti da počnemo živjeti ove Isusove riječi. Svatko od nas. Da otvorimo vrata i srce onome s kime ne razgovaramo ili ga stalno izbjegavamo, ali i prema onome tko nam je nesimpatičan, koga smo eliminirali iz svoga kruga, prema kome smo bili zločesti, ili on prema nama. Reći ćemo: „S njime se ne može!“ Kao da se s nama uvijek može! Tada nam svima treba više truda i strpljive ljubavi prema drugima. Također i utjecanja Bogu, da on pritekne u pomoć u našim odnosima, te tamo gdje se obnova odnosa čini nemogućom, ipak postane mogućom. 

Drevni kineski vladar jednoga se dana svečano zakleo: „Pokorit ću i ukloniti sve svoje neprijatelje.“ Nekoliko dana kasnije njegovi podanici se iznenadiše kad ga vidješe kako vrtom šeta s najžešćim neprijateljima, smije se s njima i šali. „Pa…“, reče mu jedan iz kraljevske svite, „zar se nisi zakleo da ćeš iz kraljevstva ukloniti sve svoje neprijatelje?“ – „Uklonio sam ih, doista“, odgovori vladar, „ tako što sam ih učinio svojim prijateljima.“ 

Iako se čini iluzornim, isti je zadatak pred nama. Nemojmo ga izbjegavati. Božja je ljubav  uvijek domišljata i ustrajna. Slijedimo tu ljubav.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.