Muškarac i žena različiti su po tjelesnoj, psihičkoj pa i duhovnoj konstituciji, piše Tomislav Ivančić u svojoj knjizi “Lijepo je što postojiš”, a objavljuje portal vjeruj.com.

Čovjek je, naime, stvoren na Božju sliku, a Božja slika jest trojstveni Otac, Bog Sin i Duh Sveti. Sva trojica su Bog, ali oni su različite osobe. Muškarac se nikada ne može svesti na ženu i žena na muškarca. Ni otac ni majka se nikada ne mogu svesti na dijete. Njih troje različite su osobe.

Žena drugačije misli, drugačije osjeća, drugačije zaključuje, drugačije želi nego li muškarac. Muškarac govori u pojmovima i jasno, logično, a žena intuicijski. Ona zaključuje prema osluškivanju, prema nekom tajnom glasu koji čuje iz vladanja drugoga. Čuje dušu drugoga. Ona nije nikad logička u muškom smislu, nego logička u emotivnom, duševnom, intuitivnom smislu.

Oni nikad ne mogu biti isto i ne smiju težiti da budu isto.

Muškarac govori kratko i objektivno, žena opširno i subjektivno. Muškarac izreče u rečenici ono što misli, žena želi izraziti svu slutnju i čežnju u puno rečenica. Oni nikad ne mogu biti isto i ne smiju težiti da budu isto. To su dvije različitosti koje se samo u ljubavi ujedinjuju i neizmjerno čeznu jedno za drugim i nikada ne mogu do kraja ispuniti tu čežnju. Zato je brak neuništiv, on nema kraja i zato ga je besmisleno rastavljati.

Bit braka je izricanje nesporazuma između muža i žene.

Brak je mjesto gdje se muškarac ispunja različitošću i bogatstvom žene, a žena uzima bogatstvo i različitost muškarca. Oni su veliki ako zajednički gledaju prema istom cilju, ako ih prate iste čežnje da budu u svojem sjedinjenju i suradnji netko treći. Zato se oni prepoznaju u djeci, a jednako se mogu prepoznati u Bogu iako nemaju djece jer je Bog sva njihova čežnja i on je ostvarenje njihova braka. Zbog različitosti muškarca i žene brak ne može opstati ako u njemu nema dijaloga.

Bit braka je izricanje nesporazuma između muža i žene. Zašto? Budući da su različiti, oni jedno drugome moraju izreći kako misle, što misle, što im znače njihove riječi i njihove kretnje, što ih boli i što ih raduje. To se ne može vidjeti izvana, to treba govoriti.

Tako se jedno u drugome prepoznaju i postaju snažni.

Neprekidan dijalog između muža i žene, a onda i s djecom, jedini je način da ljubav raste i da brak postaje čvršći, a obitelj sretnija. Treba odrediti bar jednom tjedno vrijeme u kojem će muž i žena razgovarati sami i vrijeme kad će razgovarati zajedno s djecom. Tako se jedno u drugome prepoznaju i postaju snažni. Tako se u braku čovjek može razigrati, ići na šíroko i na daleko a da se ne izgubi i da se uvijek ima kamo vratiti jer se međusobno razumiju.