Uz dužno poštovanje prema svim pobožnim ljudima i istinskim bogotražiteljima, valja uzeti u obzir da Bibliju nije uvijek lako razumjeti te da je potrebno određeno znanje i predznanje, piše dr. sc. Zvonko Pažin za portal  Vjera i djela.

Iako i kršćani i Židovi vjeruju da je Biblija Božja riječ, valja uzeti u obzir da su je pisali ljudi u skladu sa svojim znanjima i svojom kulturom. Da bi se neki tekst ispravno razumio, nužno je staviti ga u povijesni kontekst.

Prorok u sljedećim recima govori kako je sretan samo onaj koji se uzda u Boga.

Tako nas mogu zbuniti i dovesti u nepriliku ove riječi Jeremije proroka: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom.“ Sada bi mogli doći na svoje svi pesimisti i mizantropi koji bi rekli: „Ni u koga se ne možeš pouzdati. Sam si i bespomoćan na ovome svijetu. A još si jadniji ako se uzdaš u bilo koga, pa i u vlastitu obitelj…“ Prorok u sljedećim recima govori kako je sretan samo onaj koji se uzda u Boga. E sada bi, opet, mogli doći na svoje oni koji se smatraju duhovnima i pobožnima do te mjere da sve zemaljsko preziru govoreći da teže samo za duhovnim stvarima.

Jeremiju su smatrali „seoskom ludom“, nisu ga poslušali, nego su vjerovali da će im vojno pomoći njihovi saveznici, Egipćani.

A koji je povijesni kontekst ovoga teksta i „što je pisac htio reći“? Grad Jeruzalem je bio u ozbiljnoj vjerskoj i političkoj krizi. Jeremija ih je upozoravao da trebaju živjeti po Božjim zakonima, da se trebaju okaniti zla, jer će inače Bog dopustiti da ih njihovi neprijatelji osvoje i unište. Međutim, Jeremiju su smatrali „seoskom ludom“, nisu ga poslušali, nego su vjerovali da će im vojno pomoći njihovi saveznici, Egipćani. Nažalost, Jeremija je bio u pravu. Egipatska je pomoć izostala, babilonski kralj Nabukodonozor osvojio je Jeruzalem razrušio hram i velik dio stanovništva odveo u progonstvo.

Ovaj tekst vjernicima znači da se trebaju pouzdavati u Boga. Ali ne samo to. Jeremija je govorio da se Jeruzalemci trebaju obratiti i činiti dobro. A oni su čekali da netko drugi riješi njihove probleme. I mi smo kojiput tome skloni: uvijek je netko drugi kriv za moje poteškoće i uvijek netko drugi treba rješavati moje probleme: nastavnik matematike, školski odbor, javni promet, policija, gradonačelnik, hrvatska vlada, papa Franjo… Jer kad bi svi oni činili ono što je potrebno, svi bi moji problemi nestali…

Što ja mogu učiniti da poboljšam vlastiti život i život onih koji me okružuju?

Međutim, temeljno je pitanje što ja mogu i trebam učiniti? Gdje ja mogu dati svoj doprinos? Što ja mogu učiniti da poboljšam vlastiti život i život onih koji me okružuju? I tada će mi, uz Božju pomoć, dobro doći pomoć i moje obitelji i mojih prijatelja i tolikih divnih ljudi. Međutim, pri tome ne bismo trebali zaboraviti da je puno toga Bog stavio u naše ruke. Svatko od nas može i treba učiniti svoj dio i gle – svijet će se preobraziti!