Don Robert vodi župu od 2015. godine, a župa kao takva postoji od 1290. godine, kada je osnovano i Bratstvo sv. Mihajla. Uz Bratstvo je vezana i crkva, koja je trenutno u obnovi, zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke starine, kao i bratimska kuća uz crkvu. “Za ovu crkvu su emotivno vezane mnoge generacije lapadskih vjernika, i taj duh povezanosti baš s tim sakralnim objektom prenosi se i na mlađe generacije. Trenutno zadnje dvije godine nije u funkciji liturgija, ali se nadamo da ćemo ove godine nastaviti slaviti mise preko tjedna. Ono što je vrijedno za tu crkvu je da imamo na koru jedan prekrasan mozaik ‘Posljednje večere’ Iva Dulčića… Na području župe se nalazi i prekrasno svetište Gospe od Milosrđa, kojim više od stotinu godina, upravljaju oci kapucini. Svetište kroz stoljeća, ali i danas, ima veliku važnost za vjernike, posebno pomorce. To je na neki način bila zavjetna crkva”.

Župnik je posebno pohvalio velikodušnost kapucina koji rado izlaze u susret osobama koje dolaze na liječenje u Dubrovnik, i smještaju ih u sobe svojega samostana. “Osim turizma, imamo puno dobrih ljudi, i lijepih i plemenitih gesti”. Na području župe je i crkva sv. Vlaha na Gorici koja ovu župnu zajednicu direktno uključuje u proslavu Feste sv. Vlaha. “Parčeva festa se ne može završiti i spustiti barjak s Orlandova stupa, bez stoljetne tradicionalne mise u ovoj crkvi. Mnogi vjernici kreću u procesiji iz grada u ranim jutarnjim satima kako bi sudjelovali na svetoj misi”.

Don Robert vodi župu u kojoj je oko 11 000 vjernika. Za upoznavanje vjernika dobro mu je došlo vrijeme koje je kao kapelan proveo od 2002. do 2007. godine, a od pomoći su i brojne službe koje je obnašao i za koje je trenutno zadužen. S ponosom ističe da se može pohvaliti izravnim kontaktom s vjernicima, kao i brojnim spontanim susretima i telefonskim razgovorima. “Smatram da je potrebno uložiti puno strpljenja i vremena da bi se moglo biti svjedokom Božje ljubavi i milosrđa. To je danas u svijetu najpotrebnije i ono što me uvijek motivira na jedan takav pristup, kada me ljudi uistinu traže kao svećenika… Uvijek nastojim vrlo rado izaći u susret svima koji traže duhovne stvari, i na tragu evanđelja posvjedočiti Božju prisutnost”, rekao je lapadski župnik čija je župa vrlo aktivna i provodi brojne programe kojima pomaže beskućnike kao i naše misionare u njihovom misijskom poslanju, zatim susrete za razne uzraste, sportska događanja, nogometne turnire, a u župi su od 2018. prisutne i moći sv. Antuna Padovanskog.

Svećeničko zvanje plod je žive vjere zajednice u Janjevu gdje je odrastao. “Upravo je ta živa vjera bila važna za poziv ne samo moj, nego i kod većine duhovnih zvanja bilo svećeničkih ili redovničkih. Cijela obiteljska klima bila je usmjerena prema crkvi i molitvi. U mojoj i u većini drugih obitelji njegovala se zajednička molitva, uz čak svakodnevno sudjelovanje na misnim slavljima. Mogu s ponosom reći da smo imali dobre i prekrasne svećenike u Janjevu, koji su bili besprijekorni u svome zvanju i u svjedočenju vjere. Oni su nas usmjeravali, otvarali vrata crkve i župne kuće, tako da je svatko od nas na neki način bio potaknut dobrim primjerom, pa se onda i probudila želja, barem u meni, da se i ja odazovem Bogu i krenem prema svećeništvu”.

Želju za svećeništvom osjetio je već sa 6 ili 7 godina, svoj svećenički put započeo je u Skoplju, a u Dubrovačkoj biskupiji je završio zahvaljujući sadašnjem hvarskom biskupu Petru Paliću. “Bila su to ratna vremena, pa sam se s roditeljima doselio u Hrvatsku i nastavio sam s gimnazijom na zagrebačkoj Šalati. Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić je bio pozitivno odgovorio na moju molbu, pa sam školovanje nastavio kao kandidat Zagrebačke nadbiskupije”. Kako je tada, isto zbog ratnih okolnosti, don Petar postao bogoslov Dubrovačke biskupije, u jednom me je susretu pitao bi li i ja isto želio biti bogoslov Dubrovačke biskupije. Ja sam se oduševio tim prijedlogom i pozivom i on me je povezao s tadašnjim dubrovačkim biskupom Želimirom Puljićem i tako je moj put završio u Dubrovniku. Jer, prema svemu onome što znamo iz povijesti i onoga što Janjevci osjećaju jeste da smo mi porijeklom iz Dubrovnika, i da je ta duhovna i svaka druga povezanost ostala uz Dubrovnik i to je razlog zašto sam došao u Dubrovačku biskupiju”.

Po odlasku iz Zagreba don Robert je školovanje nastavio u Splitu, ali je studirao u Rimu gdje je imao prigodu osjetiti univerzalnost Crkve. Za đakona je zaređen 28.4.2001. godine u bazilici sv. Petra u Rimu, a svećeničko ređenje je bilo nakon 14 mjeseci u zagrebačkoj katedrali po rukama kardinala Josipa Bozanića. Nizale su se zatim službe župnog vikara u župi sv. Mihajla u Dubrovniku, biskupovoga tajnika, župnika u župi sv. Ane na Brgatu i župi Velike Gospe na Postranju, ravnatelja Caritasa Dubrovačke biskupije te sadašnje službe župnika župe sv. Mihajla u Dubrovniku. Uz spomenuto don Robert radi i na Crkvenom interdijecezanskom sudu u Splitu. Od hobija je istaknuo nogomet, a zaključno je poručio: “Uz malo dobre volje, otvorenosti prema dobroti i ljubavi, upoznajmo Boga koji se objavio u Isusu Kristu i pokazao nam svoje pravo lice. Bog nikada ne odustaje od nas, nemojmo ni mi njemu okrenuti leđa”.