„Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.” Što je istina?” (Iv 18,37-38)

Ovaj isječak dijaloga dolazi iz dijela razgovora između Poncija Pilata i Isusa na Veliki petak. Nakon što je upitao Isusa: “Što je istina?” Pilat se udaljio od njega. Nije čekao da čuje odgovor. Nije li ga zanimao odgovor? Ili je, cinično, vjerovao da ga nema? Možda Pilat nije mislio da istina uopće postoji, piše sestra Ana Mare Mcguan s portala Simply Catholic.

Kontekst

Pošto istina postoji, što je istina? Postoji više načina da se to objasni, a svi su međusobno povezani. Osim toga, ono što se podrazumijeva pod “istinom” mora se pravilno razumjeti. Budući da značenje istine može biti malo komplicirano, vrijedi pogledati kako bismo je trebali razumjeti u normalnom, svakodnevnom kontekstu, a zatim kako se odnos osobe prema istini odigrava u njezinu životu i djelovanju.

Možda je najbolji način za početak usredotočiti se na istinu kako se ona inače razumije u razgovoru i interakciji: to jest, istinu o stvarima oko nas. Kada se neki predmet percipira, ako se percipira ispravno, onda se kaže da je poznat “istinski”. Na primjer, ako žena vidi psa, ali ga nazove bananom, druga će je osoba ispraviti i reći: “Ne, to je pas, a ne banana.” Njezina početna dodjela kategorije “banana” tom određenom psu bila je pogrešna i stoga nije identificirala istinu o tome što je to.

Primijetite da ovaj temeljni način opažanja i imenovanja prirode pretpostavlja da je priroda nešto što se može spoznati i razumjeti. Ona također pretpostavlja normalnu, urođenu ljudsku sposobnost da percipira i ispravno prosuđuje ono što je u svijetu. Obje su to razumne početne pozicije. To znači da, osim ako osoba nije na neki način oštećena, ta osoba može znati istinu o stvarima. Kao početnu definiciju, dakle, moglo bi se reći s Tomom Akvinskim da je istina “jednakost misli i stvari”. U toj izjavi riječ “jednakost” znači da se percepcija objekta podudara s onim što je objekt sam po sebi.

Donošenje zaključaka

Iz ove vrlo osnovne sposobnosti percipiranja stvarnosti onakvom kakva jest, na vidjelo izlaze razne druge istine. Ljudi počinju razmišljati o stvarnosti. To znači da su u stanju izvući zaključke o sve više i više onoga što se može znati. Ovdje se počinju razvijati područja učenja, poput filozofije, umjetnosti, znanosti, književnosti, matematike, gramatike itd. Tijekom stoljeća i tisućljeća ljudskog postojanja, ovo znanje je raslo kao i ljudska rasa. Istina, dakle, ima veze s razumljivošću svijeta i ljudskom sposobnošću da ga spozna. Pridjev “istinski” opisuje točnu percepciju stvarnosti, a također i logičko razmišljanje temeljeno na toj percepciji.

Živjeti u laži, a zatim ponavljati te laži, ima ozbiljne posljedice – u najmanju ruku, postojat će nedostatak osobnog integriteta i negativan utjecaj na zajednicu i društvo u cjelini.

Ipak, istine ima još više od ovog objektivnog i prilično suhoparnog opisa. Istina je također nešto što ljudi žele i očekuju jedni od drugih. Kako jedna osoba daje istinu drugoj? Katekizam Katoličke crkve ističe: „Istina kao ispravnost ljudskog djelovanja i govorenja zove se istinoljubivost, iskrenost ili otvorenost. Istina ili istinitost jest krepost kojom se čovjek iskazuje istinitim u svojim djelima govoreći istinu svojim riječima, čuvajući se dvoličnosti, pretvaranja i licemjerja” (br. 2468).

Sposobnost prepoznavanja i govorenja istine, te istinoljubivosti, glavna je karakteristika društva koje želi jedinstvo i mir.

Drugi način da se to kaže je da je istina koja živi u osobi vrlina istinitosti. Istina postaje dio nečijeg identiteta i načina interakcije s drugim ljudima u svijetu. Bez vrline istinoljubivosti, pojedinci se iznutra lome (to je značenje “dvoličnosti, prikrivanja i licemjerja” u gore navedenom citatu) i društvo posljedično degenerira. Toma Akvinski je to rekao na sljedeći način: “Ljudi ne bi mogli živjeti jedni s drugima da nema međusobnog povjerenja da su iskreni jedni prema drugima.” Živjeti u laži, a zatim ponavljati te laži, ima ozbiljne posljedice – u najmanju ruku, postojat će nedostatak osobnog integriteta i negativan utjecaj na zajednicu i društvo u cjelini.

Svjedok istine

Postoji alternativa toj prilično sumornoj slici. Nitko sam ne može učiniti društvo istinitim. Svaka osoba može samo odlučiti kako će osobno svjedočiti istinu. Gore spomenuti mehanizam, naime, točna percepcija, a zatim i pravilno imenovanje te percepcije, može se primijeniti na ljudski govor, djelovanje i interakciju.

Kroz izbore da govori i djeluje u istini, osoba postaje istinoljubiva i krjeposna. To pak ima utjecaja na društvo. Transformacija zajednice, međutim, događa se samo kroz preobrazbu njezinih članova. Izgradnja nečijeg osobnog integriteta kroz istinitost događa kroz izbor. Učvršćivanje i reintegracija društva događa se kroz isti proces koji se događa u više osoba tijekom generacija. Sposobnost prepoznavanja i govorenja istine, te istinoljubivosti, glavna je karakteristika društva koje želi jedinstvo i mir.