"Ni samo rad ni samo nerad, nego rad i odmor zajedno. Ali Biblija još više želi reći da, radi li čovjek bez prekida, rad mu postaje ovisnost, neka vrsta božanstva kojemu se klanja", pisao je mons. Tomislav Ivančić.
Facebook stranica Tomislav Ivančić podijelila je ulomak iz knjige Blagoslov nedjelje mons. Tomislava Ivančića, koji sadrži njegovo promišljanje o radu i odmoru. Ivančić piše kako je Bog nedjelju stvorio da bi se toga dana čovjek odmarao: “sedmi će dan Bog preobraziti njegov duh i njegovo srce”. U nastavku prenosimo promišljanje mons. Tomislava Ivančića.
Ni samo rad ni samo nerad, nego rad i odmor zajedno. Ali Biblija još više želi reći da, radi li čovjek bez prekida, rad mu postaje ovisnost, neka vrsta božanstva kojemu se klanja. Čovjek samo od djela svojih ruku može očekivati život i spas od smrti. Još više, ljudsko društvo zamišlja da može samo radom postati humanije, da se može živjeti bez Boga svojim naporima, pedagogijama, psihologijama i dogovaranjima.
Tamo gdje on ne može, nastaje novi rad, a to je molitva, prepuštanje Bogu da ga on učini sposobnim za novi život.
To uništava duše i čini čovjeka nečovječnim. Samo u suradnji Boga i čovjeka nastaje novi svijet. Bog je dao čovjeku da radi, dao mu je da obrađuje zemlju i da stvara, ali samo toliko dokle dopiru njegove sile. Čovjek nije svemoguć. Tamo gdje on ne može, nastaje novi rad, a to je molitva, prepuštanje Bogu da ga on učini sposobnim za novi život. Čovjek može preobraziti lice zemlje, ali ne može preobraziti svoje lice, svoju dušu i svoje srce.
Šest dana čovjek treba preobražavati zemlju, a sedmi će dan Bog preobraziti njegov duh i njegovo srce.
Čovjek može nekako biti gospodar svoga tijela i svoje duše, ali ne i svoga duha, svoje osobnosti. Čovjekov duh je iznad čovjeka, on je božansko u čovjeku. Čovjek ne raspolaže svojim duhom i svojom dušom, on mora slušati svoju savjest i duha u sebi. Čovjek je, dakle, duhovno-materijalno biće ili nebesko i zemaljsko, on je od zemlje, ali mu je Bog udahnuo besmrtnu dušu. Šest dana rada i nedjeljni odmor upravo izražavaju tu čovjekovu stvarnost. Šest dana čovjek treba preobražavati zemlju, a sedmi će dan Bog preobraziti njegov duh i njegovo srce. Čovjek treba obrađivati i zasijati njivu, ali od Boga mora očekivati sunce i kišu da bi ona urodila.
Ne postoji, dakle, potpuna autonomija čovjeka i njegova djela. On u svemu mora surađivati s Bogom. Kada u svom znanstvenom radu čovjek prestane surađivati s Bogom, tada stvara nemoralne situacije, stvara oružje protiv čovjeka, otrovno i nehumano, i tada razara sebe. Surađuje li s Bogom, tada sve što čini biva njemu na korist i na razvijanje blagostanja. Nedjeljni počinak je dakle radi čovjeka, ne radi Boga. On je čovjeku potreban. Zato je Isus nedjeljom liječio čovjeka da pokaže da nedjeljom čovjek treba doći k Bogu da on izliječi njegove mane, nemoći, slabosti i bolesti, njegove grijehe i njegovu smrt.
Bogatim se postaje kada se unatoč svemu poštuje dan odmora, nedjelja kao dan susreta sa Gospodinom.
Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, pa ipak čovjek ne može dokinuti subotu i nedjelju, dan odmora, nego samo Bog. Samo je Sin Čovječji gospodar i subote i blagdana. Na čovjeku je da sluša Božju riječ, kao što čovjek mora slušati zakonitost svoga organizma, kako bi on zdravo funkcionirao. Siromaštvo počinje kada čovjek i nedjeljom mora raditi. Bogatim se postaje kada se unatoč svemu poštuje dan odmora, nedjelja kao dan susreta sa Gospodinom.