Evanđelje

Iz poštovanja prema Učitelju, a ne iz uvjerenja, Šimun je bio spreman poslušati Isusovu zapovijed.

Sveti Luka nam govori da je Isus jednog dana poučavao gomilu ljudi uz “Genezaretsko jezero”, također zvano Galilejsko more. Vidio je dva prazna čamca i odlučio je da bi se ljudima iz jednog od njih bilo lakše obratiti, ako bi ga “pomaknuli malo od obale”. Odabrao je čamac koji je pripadao Šimunu, jednom od ribara koji su čistili svoje mreže. Šimun i njegovi partneri, Jakov i Ivan, morali su biti impresionirani učinkom koji je Isus imao na sve te ljude, privlačeći ih k sebi u gomilama. Sigurno su slušali što je Učitelj imao za reći dok su radili na svojim mrežama. Je li Šimun mogao zamisliti da će Isus razgovarati s njim, kad završi s obraćanjem mnoštvu?  (Lk 5,1-11)

“Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.”

Šimunov odgovor na ovu iznenađujuću uputu bio je prilično suzdržan: “Učitelju, cijelu smo noć naporno radili i ništa nismo ulovili.” Šimun se nije želio izravno rugati. Je li ga zabavljalo što se Učitelj odjednom smatrao stručnjakom za ribolov? Možda ga je Šimun htio nježno iznevjeriti, pripremajući ga da vidi da iskusni ribari bolje poznaju svoje vode od njega: “…ali na tvoju zapovijed spustit ću mreže.” Iz poštovanja prema Učitelju, a ne iz uvjerenja, Šimun je bio spreman poslušati Isusovu zapovijed.

Ribari nikada nisu mogli pretpostaviti što će se dogoditi. Njihove su mreže donijele toliko ribe da je morao biti izvučen drugi čamac. Oba broda su bila u opasnosti da potonu od nevjerojatnog ulova ribe. Iz Šimunove reakcije znamo da su muškarci u potpunosti razumjeli da su svjedočili čudu. Ovakav izlov ribe nije se mogao drugačije objasniti. Šimun Petar u potpunosti je prepoznao da Isus nije bio običan Učitelj: “…pao je pred Isusova koljena i rekao: ‘Idi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek’.” Šimun je znao da je bio u prisutnosti nekoga posebnog.

Čudesna priroda onoga čemu je svjedočio natjerala ga je da osjeti težinu vlastite nedostojnosti.

Ustezao se da ne uvrijedi Isusa; osjećao se potpuno izloženim u svom grijehu. Ako je Isus mogao vidjeti ribu u dubokim vodama, što bi mogao vidjeti u čovjekovoj duši? Šimunova želja za skrivanjem podsjeća nas na Adamovu i Evinu reakciju na Božju prisutnost u Edenu nakon što su sagriješili; i oni su se htjeli sakriti od svetosti. Isus je, međutim, znao da je Šimun sada spreman biti Njegov pravi sljedbenik. Njegovo uvjerenje o vlastitoj nedostojnosti, njegova poniznost u potpunosti su ga pripremili da postane Isusov suradnik. “Ne boj se; od sada ćeš hvatati ljude.” Paradoksalno, duboko uvjerenje u grijeh otvorilo je Šimuna novom životu: “Oni su ostavili sve i pošli za njim.”

Šimun je mislio da bi ga njegov grijeh trebao odvojiti od Isusa. Kada je to priznao, otkrio je da je istina upravo suprotna. Možda ga je to “začudilo” čak i više nego čamci koji tonu od tolike ribe. Još uvijek je zapanjujuće, zar ne?

Gospodine Isuse, pomozi mi da budem iskren u pogledu svojih neuspjeha i da ih priznam. Kad ostanem malen, ima mjesta za Tebe.

Prvo čitanje

Izaija, prorok (koji je živio oko 700. godine prije Krista), imao je viziju neba u kojoj je “vidio Gospodina kako sjedi na visokom i uzvišenom prijestolju”. Također je čuo serafine kako kliču: “Svet, svet, svet!” Ova vizija Božje slave bila je toliko neodoljiva da je Izaija poništen: “Jao meni, osuđen sam! Jer ja sam čovjek nečistih usana, živim među narodom nečistih usana.” Izaijina reakcija na božansku svetost bila je slična onoj Šimuna Petra – imao je duboko uvjerenje u svoj grijeh, kao i grijeh svog naroda. ( Iz 6,1-2a, 3-8)

Kao odgovor, jedan od anđela je doletio k njemu sa gorućom žeravicom s Božanskog oltara, simbolom Božje vatrene ljubavi, koja može biti i zastrašujuća, a opet milosrdna. Kad je anđeo dotaknuo Izaijine usne žeravicom, učinio ga je čistim: “Vidiš, sad kad je ovo dotaklo tvoje usne, tvoja je zloća uklonjena, tvoj grijeh očišćen.” Ovo je isti slijed koji smo vidjeli u Evanđelju. Čovjek je suočen s Božjom svetošću i do srži je pogođen uvjerenjem o grijehu. Ta poniznost vodi pročišćenju i spremnosti za sudjelovanje u Božjem djelu na zemlji. Kad je Gospodin upitao Izaiju: „Koga da pošaljem? Tko će nam poći?”, znao je odgovoriti: “Evo me…pošalji me!”

Oče nebeski, pomozi mi da se ne bojim Tvoje vatrene ljubavi. Znam da će me tvoj dodir izliječiti.

Psalam 

U ovom psalmu vidimo veliku želju za obožavanjem Boga. Zašto? Psalmist nam kaže da kad je zazvao Boga, “[On] me uslišio i izgradio snagu u meni.” Psalmist je vrlo svjestan kako je Bog djelovao u njemu da ga učini primjerenim svjedokom svoje slave i veličanstva. On zna da zbog te Božje dobrote može naviještati: “Pjevat ću pred anđelima, Gospodine.” Opet vidimo da je Bog taj koji čini čovjeka spremnim da bude Njegov sluga. Psalmist je sasvim siguran u to: “Gospodin će dovršiti ono što mi učini.” (Ps 138,1-5, 7-8)

Drugo čitanje

Sveti Pavao je možda jedan od najistaknutijih primjera teme koju pratimo u našim drugim čitanjima. Progonio je Crkvu i pokušavao ju je uništiti, ali mu se “milošću Božjom” izvrnuo život naopačke kada mu se Isus ukazao na putu u Damasku. Sveti Pavao je bio potpuno svjestan svoje nedostojnosti: “Jer ja sam najmanji od apostola, nisam dostojan zvati se apostolom.” Božja milost je sve to promijenila. Zapravo, milost Božje ljubavi nikada nije jasnija nego kada vidimo kako On zove nekoga tko je neprikladan za Njegovu službu. Zahvalnost svetog Pavla učinila ga je gorljivim da se trudi “teže od svih njih” (ostalih apostola). Nije se hvalio; jednostavno je priznavao da su oni koji se doimaju jako udaljeni od Boga, kada ih dotakne Njegova milost, bezgranični u svojoj radosti zbog Božjeg milosrđa. Sveti Pavao je shvatio da čak ni ta najveća revnost nije bila njegova vlastita zasluga: “Nisam, međutim, ja, nego milost Božja koja je sa mnom.” (1 Kor 15,1-11)

Gospodine Isuse, pomozi mi naučiti ne mrziti svoje slabosti; umjesto toga, nauči me otvoriti ih Tvojoj moći.

Zašto Bog bira nedostojne da obavljaju Njegovo djelo u svijetu? Sigurno je to zbog nečega što je Gospodin rekao svetom Pavlu kada mu je u jednom trenutku svog života zavapio nad svojim “trnom u tijelu”: “Dosta ti je milost moja, jer se sila u slabosti usavršava.” (2 Kor 12,9).