Danas slavimo nedjelju Božje Riječi.

Mi vjernici puno govorimo o važnosti Biblije kao riječi Božje. Često baratamo i različitim citatima poput: “Živa je riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.” (Heb 4,12). No, treba biti iskren i reći da je premalo čitamo, ustvari razmatramo. Ponekad je gledamo kao dosadnu i suhoparnu debelu knjigu jer znamo već o čemu je napisana i kao da nema neke uzbudljivosti dok je čitamo. To se posebno može vidjeti kada pogledamo svoje Biblije kod kuće, često su i po 15-20 godina stare, a ponekad izgledaju kao nove. Ja sam Bibliju počeo “otkrivati” tek kada sam došao u samostan, potaknut iskustvom drugih svećenika. Puno odgovora za svoj život našao sam baš u njoj. Jedan svećenik rekao je da su riječi iz Biblije poput starog kruha koji treba žvakati dok ne omekša i tek onda se taj kruh može okusiti i progutati.

Kada sam prepoznao da me Bog poziva u svećeništvo dugo me je mučilo pitanje: “Zašto baš mene?” Iz svoga okruženja poznajem puno ljudi za koje mislim da bi mogli biti bolji svećenici tj. da imaju više talenata za to, a i bili su aktivniji u Crkvi. A onda sam na jednom razmatranju po tko zna koji put naišao na odlomak gdje Isus poziva učenike i pročitao: “Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu.” (Mk 3,13) Teško je opisati taj osjećaj, ali u tom trenutku kao da su se te riječi “izdvojile” iz odlomka i progovorile baš meni. Tada sam tek shvatio zašto me je Bog pozvao. Ne zato što sam najbolji za to, ne zato što sam najsposobniji za to, ne zato što ću najbolje taj poziv izvršiti, nego jednostavno zbog toga što je On tako htio. I tek kada sam naišao na ovakve primjere, susrete s njim razmatrajući Bibliju shvatio sam riječi Poslanice Hebrejima, da je uistinu živa i djelotvorna Božja riječ.