Čini mi se da ljudi, a među njima i mnogi vjernici, još nekako mogu prihvatiti pomisao da je Bog stvorio svijet, ali da Bog svakoga dana ima posla s nama, to je uglavnom daleko od nas. Ipak, za mene je najvažniji i nerazdvojivi dio vjere upravo da je Bog blizu.

Racionalni čovjek prvo želi dokaz, a onda će vjerovati. Sve ostalo čini mu se suludo.

Vjernik naprotiv najprije vjeruje, a kad se osvjedoči da je dobro vjerovao, potom postupa prema iskustvu vjere. Zato je za vjernika suludo – ne vjerovati.

To je granica koja dijeli ljudsku povijest na dva nepomirljiva svijeta.

Zamislimo na trenutak glazbeni instrument čije klavijature imaju samo četiri oktave. S jedne strane možemo ga povećati tako da mu dodamo duboke, a s druge strane visoke tonove. Basovima će visoki tonovi biti neuhvatljivi, a sopranima će upravo basovi biti nedostižna pojava. Međutim, na instrumentu s tako proširenom klavijaturom (sad će imati, šest, osam ili više oktava) glazbenik je u stanju svirati puno složenije i čudesnije skladbe. I takav doživljaj glazbe bit će neusporedivo bolji. Duboki će tonovi dati puninu i temelj, a visoki čistiji i jasniji izraz, dok će se suzvučje protegnuti do ljepote čarobnoga sklada, kakav bez toga zajedništva ne bi bio uhvatljiv.

Drugim riječima, ono što se iskazuje kao suprotnost i nepomirljiva podijeljenost, ima svoju svrhu i smisao u jedinstvu. Racionalan čovjek i vjernik upućeni su jedan na drugoga. Raj i nije moguće drukčije zamisliti nego kao jedinstvo ljudskoga i Božanskoga.

Ali, ako se pogrešno sviraju tipke s dubokim tonovima, to daje nesklad i visokima, i obrnuto. Umjesto ugode imamo davež.

Zašto sam naveo ovaj primjer?

Sudar svjetova između isključivo racionalnoga čovjeka i vjernika nastaje zato jer svaki od dvojice ne uzima dovoljno ozbiljno vlastitu ulogu. Naime pogrešno odsvirani duboki tonovi ne mogu dati sklad visokima makar bili savršeno ugođeni, a niti obrnuto. Svatko je odgovoran za svoju dionicu.

Božidar Prosenjak / Foto: Marijan Bušić

Uhu racionalnoga čovjeka smeta govor vjernika, dapače čak mu je i mučan, jer mu nastoji ukazati na postojanje manjka u njegovom vjerovanju, a vjernik ne može pružiti očekivani sklad ako sam u sebi nije dovoljno usklađen i njegov se racionalni sugovornik pita s kojim se onda pravom postavlja kao mjera za njegov život.

Jer sam vjernik, ispovjedaonica često ima sa mnom posla

Što nam je dakle činiti?

Osnovno je pitanje biti vjerodostojan.

A jesam li ja uvijek bio vjerodostojan?… Nisam!… Uglavnom nisam!

Drugim riječima, neke partiture u mom životu zvučale su nezgrapno zato što su drugi svirali loše, a neke zato jer sam ja svirao nevaljalo. Prema tome, izabrati mi je drugi orkestar ili naučiti svirati kako treba. Trećega nema.

Tek kad se i drugi uvjere da sam ja onaj koji svira dobro i skladno, nastojat će slijediti moju izvedbu. A potom će je, ako su posebno daroviti, još i obogatiti svojim izvornim talentom.

Jer pravi autoritet je samo onaj koji zna, ili je upućen na pravi izvor znanja. I apostol svete riječi je onaj koji zna. Kad ljudi vide da ono što govoriš pomaže njima, vadi ih iz njihovih problema, oslobađa ih muka te daje praktične rezultate i u njihovom životu, ne treba ih više uvjeravati, jer potvrdu koju trebaju nalaze u iskustvu tuđe vjere. Svatko se rado služi plodovima tuđe vjere, ako je i za njega plodonosna.

Drugim riječima, jer sam vjernik, ispovjedaonica često ima sa mnom posla. To je mjesto gdje se ja popravljam, ugađam sebe. Zašto? Jer mi iskustvo govori da ja to mogu. I najbolji glasovir treba ugađati.

Umjesto o novcu postao sam ovisan o milosti

Ali, meni je jako stalo do te vlastite korekcije pa sam dodao tome Božanskom postupku i jednu svoju ljudsku dimenziju. Za svaki Očenaš, koji bi mi svećenik odredio kao pokoru, ja sam odlučio dati sto kuna nekoj siromašnoj osobi iz svoje okoline, nekome tko je u potrebi. A to mi kao slobodnom umjetniku koji ne pliva u novcu, baš i nije ležerna uloga. Pogotovo kad ustanoviš kako si neke siromahe toliko razmazio da ne žele ni doći po novac, nego te samo nazovu, zakukaju da im je teško, i traže da im ga još i doneseš. Zaboga, kakav je to meni problem, pa ja imam auto, a oni su pješaci. Vani je možda ružno, vruće ili hladno, ili su umorni, ili im se spava, ili im se baš ne izlazi van. I još, ako im ne udovoljim, ljutito prekinu vezu. To je naravno velika kušnja za moju poniznost. Grizao bih koji put oko sebe poput bijesna psa što sam odlučio stajati iza svoje odluke. I tada im ponizno donosim novac na dlan. Prilika je to, naravno, da okajem i dobro upamtim svoj grijeh. Pri tome se često nasmijem, jer se sjetim one anegdote u kojoj je neki američki bankar, svako jutro dolazeći na posao, darovao prosjaku deset dolara. Ali jednoga dana, umjesto deset dao mu je pet dolara, pa se prosjak pobunio što je dobio samo pola. Vidjevši ga nezadovoljna bankar se ispričao: “Oprosti, ali imam povećane troškove. Nedavno sam počeo graditi kuću.” A prosjak je na to odgovorio: “Pa zar od moga!?”

No, meni se takvim darivanjem dogodilo nešto neobično. Oslobodio sam se ovisnosti o novcu. Ranije sam ljubomorno stezao u ruci i čuvao svaku svoticu kojom sam namjeravao ostvariti neki svoj lijepi plan, i bio sam razočaran ako bih tu svoticu okrnjio, kao da sam gubio dio sebe. No, ovako, zapravo sam dobio osjećaj da vraćam dug koji sam napravio. Popravljam štetu kako poslije ne bi zbog toga nastala još veća šteta. I nekim čudom, novac se počeo vraćati. Moja novčana rezerva nije bila više sa strahom i ljubomorom čuvana, jer moja rezerva više nije bio novac, nego Bog, koji dobro zna i razumije moje potrebe. Učio sam primati lijevom rukom, a darovati dalje desnom. Učio sam razlikovati gladan želudac od gladnih očiju. I u duši mir.

Umjesto o novcu postao sam ovisan o milosti. A milost je Božja intervencija u ljudski život. Pa i u moj. Znači li to biti vjernik? Znači li to, razumjeti da od tvoje potrebe može biti jača nečija negdje na drugoj strani? Znači li to da ja baš i nisam uvijek na prvom mjestu po hitnosti? Znači li to unatoč svemu vjerovati u milost i da te milost nipošto nije zaboravila?

Dugo sam se pitao tko je onaj čuveni Melkisedek i zašto je tako velik da je jedino on bio ravan Božjem sinu Isusu Kristu? Toliko sam puta pročitao Bibliju od korica do korica, i već mi se skoro raspadala u rukama, a ja još nisam otkrio u njoj najvažniju stvar. Ni jednom nisam uočio i nije mi sjelo u misli da je najprije Melkisedek izašao pred Abrahama s blagoslovom, a tek poslije su se dogodile sve one velike stvari s tim nevjerojatnim Izraelcem, sva ona čuda koja su i danas temelj naše vjere: njegovo očinstvo u poodmakloj životnoj dobi, spremnost žrtvovati sina jedinca za Boga, potpuno ishlapio, a vjerovati u potomstvo poput zvijezda na nebu i u Crkvu koja sve do danas nekim čudom sve više osvaja obje polutke Zemlje… O da, Bog je najprije Abrahamu došao blizu. To je ono što je pokrenulo sve… Dakle, svoj toj kolosalnoj intervenciji u ljudsku povijest prethodilo je nešto za što sam ja bio potpuno slijep. A tek kad sam progledao, kad sam povjerovao, milost je u mom životu počela pokazivati praktične učinke. Kako u obitelji, tako i u poslu.

Biti književnik, profesija je izložena očima javnosti. To joj daje posebnu težinu, jer sam itekako svjestan svojih manjkavosti. Pisac je upućen na javno djelovanje. To je sastavni dio posla. Godinama sam pozivan u razna mjesta za koja i nisam znao da postoje. Proputovao sam Hrvatskom, nekim europskim zemljama, pa sve do Južne Amerike. Održao sam tisuće javnih nastupa, ali rijetko sam isticao da sam vjernik.

Mladi preziru mlakost, podvalu, suviše lake putove…

Doduše, ponekad je dobro očitovati se publici, jer ljudi žele znati iz koje pozicije netko govori. Odakle čovjeku dolazi stav. To je pošteno. Tako razumiju da im se ništa ne podmeće. Daje im se uvid u vlastito iskustvo, takvo kakvo već jest.

Ali, ja radije ljudima, a osobito djeci i mladima stavljam pred oči što dobivaju u životu ako se opredijele za trajne i temeljne vrijednosti jednake za sve ljude, bez obzira na dob, spol, vjeru, obrazovanje, društveni položaj, osobno opredjeljenje i slično. Svaki posao, pa tako i posao književnika stoji u službi i u obrani života.

Iskustvo mi govori da se mladim ljudima često ne govori istina, nego im se skriva. Kad imam pred sobom mlade ljude koji se glupiraju ili izvode mladenačke nestašluke, oni često zanijeme kad im se počne govoriti istina. Tu je moj imidž pisca nebitan. Važna je riječ koja im otvara pogled na stvari kakve one stvarno jesu. To oni prepoznaju i kad čuju, jasno im je da je tako jer to i oni svojim očima vide. Mlade se ljude ne smije podcijeniti. Ponekad je samo potrebno probuditi sposobnosti i moći koje nose u sebi. Mladi preziru mlakost, podvalu, suviše lake putove… Ne, oni te neće izdati niti onda kada im ponudiš najtežu varijantu, ali pod uvjetom da gledaju u istinu. I ja im kažem: “Iscrpi sve svoje snage, a idi i malo preko toga…, do svoga sna!”

Biti pisac služba je kao i svaka druga i ja njome služim svoj kruh, ali svojim zvanjem služim i svome narodu. Malo ljudi razmišlja o tome da je i učitelje netko trebao naučiti, učiniti ih spremnima. Ne crpe li mnoga znanja iz književnosti?

Još davno kao mlad čovjek, kad mi je jedan bogati biznismen iz Kanade ponudio veliki novac i položaj ako odem raditi za njega, shvatio sam da pisac mora biti uz svoj narod.

Ljudi misle da su pisci Bogom dani, da oni samo sjednu i pišu, ali nije tako. Do toga se ne dolazi lako. Ne postoji pisac bez rizika. Što si više postigao to te teže kušnje sustižu. S velikih visina se itekako pada. To je poziv u kojem si danas prosjak, a sutra se rukuješ s predsjednicima država i kraljevima.

Božidar Prosenjak / Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Na kraju evo jednoga životnog primjera. Kad sam bio dječak u našu kuću, u podravsko selo Kuzminec, došao je jedan redovnik. Moja majka mu je priredila ručak. Zvao se pater Otto. Taj me čovjek osvojio jer je sa mnom razgovarao kao s odraslom osobom.

Koju godinu poslije išao sam u školu u Koprivnicu. Bilo je to komunističko vrijeme kad je vjera smatrana nazadnom. Sjećam se da sam sa svojim vršnjacima prolazio gradskim parkom. Išli smo na stadion gdje smo imali sat gimnastike. Ususret mi je dolazio pater Otto. Prepoznao me, nasmiješio se i klimnuo mi glavom. Moji dečki su to primijetili i počeli mi se rugati: “Onaj te fratar pozdravio! Nismo znali da si i ti bogomoljac!” Ja sam se zastidio. Okrenuo sam glavu u stranu. Pravio sam se da fratra ne poznajem. Pravdao sam se pred dečkima da tobože nemam pojma tko je on.

Ali, duboko u svojoj nutrini godinama sam patio što sam zanijekao toga čovjeka. Često sam zbog toga imao grižnju savjesti. Stidio sam se samoga sebe. I nisam znao kako bih to popravio.

Prošlo je zatim desetak godina. Studirao sam francuski jezik u Parizu. Na povratku iz škole prolazio sam uvijek istom ulicom. Na jednom uglu ležao je čovjek, zapušten i u bijednoj odjeći, a iz njega je tekao mlaz mokraće. “Zar je i to Pariz?”, pitao sam se zatečen i nisam mogao vjerovati da mu nitko nije danima pružio pomoć. Ljudi su ravnodušno prolazili pokraj njega.

Ta mi se slika jako usjekla u pamćenje, pogotovo zato jer sam se par tjedana iza toga i sam našao u teškoj situaciji, gotovo bez novca, bez stana i prihoda, bez znanca i prijatelja, u tuđoj zemlji. A pred očima mi je titrala slika onoga siromaha.

Kad sam na recepciji uplatio zadnji novac koji sam imao za još jednu, zadnju noć u hotelu, tresla me groznica. Već sam se vidio među pariškim klošarima pod nekim od mostova rijeke Seine. Bez budućnosti, a možda i izložen progonu policije.

Ali, te noći u san mi je došao pater Otto. Rekao mi je kamo da idem. I sutradan moj problem bio je riješen.

Ima ljudi koji ne vole slušati takve stvari jer im djeluju kao fantazija… Mogao sam, doduše, i ja odmahnuti rukom i reći u sebi: “Glupost, to je samo san!”… Ali nisam.

Činjenica je da sam riješio jedan težak, praktičan problem.