Voljeti mračne i svijetle strane sebe

Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice nedirnutima, da se ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog izgleda koju ste postavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što znači predati se Bogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati tim pitanjima je ego.

Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali. On će zaista poduzeti sve što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija,  negacija… kako bi izbjegao mijenjati se. Jedan od najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete «Bog je tako rekao». Svaka religija to radi – optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to se radi. Nema načina da podržimo svoj otpor promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga. Ono što sam želio reći je da ego želi održati naš ja u svakom trenutku i to na način na koji se taj ja do sada percipirao. To je posao ega i
ako ga nemate, imate problem. To dakle nije nužno loše, loše je kada to počne dominirati i preuzimati kontrolu nad realitetom.

Ego dakle želi sve te tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi imamo) držati pod kontrolom

Drugi posao ega, osim da održava granice lijepima prema vani je da održava pod kontrolom neprihvatljiv dio sebe. U svima nama postoji dio koji se iz nekih razloga, po kriterijima nekih ljudi, smatra neprihvatljivim. To je naše neprihvatljivo ja. Ono što su vam vaša majka, otac, vaša kultura, okolina rekli da ne mislite, osjećate, činite, zamišljate i da je to loše. Ego dakle želi sve te tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi imamo) držati pod kontrolom. Redovnici i svećenici napose glumataju kako nemaju taj dio sebe. Riječ koju za taj dio sebe koristimo jest sjena.

Sjena nije jednaka zlu, ona nije zla. Zlo se upravo događa kada poričemo sjenu, kada se pravimo da je nema. Zlo nije isto što i sjena. Zlo je jednako poricanoj sjeni. Upravo kada se pravimo da je nema, najveće smo njene žrtve. Postoji uzrečica: daleko od očiju, daleko od srca; no to je laž. Ništa nije dalje od istine. Kada se ljudi prave da se nešto ne događa, kada ne žele priznati što se zapravo događa, upravo tada se vjerojatno i događa, ali se događa na skriven način tako da imate malo ili nikakve kontrole nad time.

Religija je opasno mjesto i koristila se za opravdanje većine ratova u svijetu

Ako pogledate u povijest, većinu velikih zala u povijesti svijeta učinili su zaređeni ljudi koji sebe nisu poznavali i nisu bili u doticaju s vlastitom sjenom. Oni su koristili svu svoju energiju da potiskuju svoju sjenu, da se prave kao da je nema. Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i otkrio da je i Hitler citirao Evanđelje u skoro svim svojim govorima. Religija je opasno mjesto i koristila se za opravdanje većine ratova u svijetu. To su uvijek ljudi koji kažu da vole Boga, ali koji uopće ne poznaju sebe. To nije neka nova psihologija! Jeste li ikada čitali Tereziju Avilsku i njezin «Zamak duše»? To je prva soba u «zamku duše», soba samospoznaje. Ona kaže da ako niste u potpunosti upoznali prvu sobu, gubite vrijeme lutajući po ostalima.

Bijeli labud i crni pas

U svom uredu imam sliku na kojoj je naslikan čovjek koji u desnoj ruci drži zlatnu nit, a na kraju niti je bijeli labud koji ga vuče prema gore. U lijevoj ruci drži zarđalu uzicu na čijem se kraju nalazi crni pas koji ga vuče u suprotnom pravcu. Vidi se kako je taj čovjek razvučen. Nekada kada molim s ljudima u svom uredu, napose onima koji se mrze ili pokušavaju izaći iz svoje kože (u bilo kojem smislu), zamolim ih da pogledaju u tu sliku.

Možete biti orijentirani i samo na crnog psa. Takve ljude zovem «neslobodnima»

To znači biti pravi kršćanin i istinski biblijski vjernik – staviti te dvije stvari zajedno, držati ih na istom mjestu. Kolikim je kršćanima rečeno da se moraju riješiti tog crnog psa i odletjeti s bijelim
labudom?! Susreo sam previše takvih bijelo-labuđih ljudi i riječ koju obično za njih koristim je «nestvarni». Možda su oni sveti, ali ako je to svetost, kome ona treba?! U tome nema ničega privlačnog. Isus je privlačan, kao magnet je. Možete biti orijentirani i samo na crnog psa. Takve ljude zovem «neslobodnima».

Pas ima jednako toliko veze s vašom svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa

Poznajem i puno crno-psećih ljudi. Oni su uhvaćeni u trenutačnoj senzualnoj sadašnjosti. No kada naučite labuda i psa da se poljube, da se sprijatelje, oni vas odvuku u vrlo kreativnu napetost. Pas ima jednako toliko veze s vašom svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa. Labud predstavlja onu preobraženu ljudsku čežnju za još, za više (činiti više, dati više, postati bolji, rasti, postajati Kristolik – svi to osjećamo jer su nam pričali da su takvi ljudi ispravni). No zapravo, osjećamo i pasju čežnju: onu trenutačnu prisutnost u realnosti, u trenutku, da se nosimo samo s onime što je pred nama: našim osjećajima, ranama, čežnjama. Kad to spojite, imate snagu, predivne ljude, stvarne ljude koji padaju i griješe, no koji te padove i neuspjehe donose Gospodinu, a On ih pretvara u život, u dobrotu.

Biti savršen znači biti potpun 

Savršenstvo nije nedostatak mraka. Toliko se često govori o onome: budite savršeni kao što je vaš Otac Nebeski savršen. Na engleskom bi ta riječ najbolje bila prevedena sa «potpun» (complete).

Sve dok si ne dozvolite prepoznati te slomljene, ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima života u sebi

Riječ savršenstvo znači nastaviti se kretati, a ne stajati u ime neke lažno-stvorene savršenosti. Nastaviti ići kroz živo i umiruće, staviti ih zajedno, spojiti život i smrt, svjetlo i mrak, pšenicu i ljulj. Oni pak ispravljaju jedan drugog u svetost. Ostanite na putu povjerenja i to se zove vjera. Kao što je potpun moj nebeski Otac.

Sjena zapravo sadrži sjeme neživljenog života. Sve dok si ne dozvolite prepoznati te slomljene, ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima života u sebi. Tu učite što znači biti sućutan, što znači biti strpljiv, tu učite opraštanje i prave stvari duhovnog putovanja; ne očuvanje mlažnog ja, već naprotiv napuštanje njega i doslovno padanje. Tu vas Gospodin uči svome putu, ranjivoj ljubavi.