Preč. Mario Kopjar pročelnik je Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral (HILP), predstojnik Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu Varaždinske biskupije, kanonik Stolnog kaptola i doktor teologije. Kao pročelnik HILP-a osvrnuo se je na njegovu svrhu, projekte i izdanja. „Svrha Instituta je da svestrano promiče liturgijski pastoral u duhu Konstitucije «Sacrosanctum Concilium» o liturgiji II. vatikanskoga sabora i ostalih dokumenata Svete Stolice o liturgiji te smjernica hrvatskih biskupa. Samo djelovanje Instituta obuhvaća pomoć Biskupskoj komisiji Hrvatske biskupske konferencije za liturgiju i liturgijsko-pastoralna istraživanja, osobito pitanja povezanih s prilikama i potrebama hrvatskoga jezičnoga područja. Zatim, mora organizirati tečajeve za različite skupine službenika u liturgijskim slavljima, za stručnjake i druge djelatnike vezane uz liturgiju, kao i izdavati znanstvene i druge publikacije s područja liturgije i liturgijskog pastorala. Isto tako, Institut mora surađivati sa sličnim ustanovama srodnih disciplina hrvatskoga i drugih jezičnih područja.

Obraćanje biskupa Križića prigodom preuzimanja HILP-a.

Izdajemo Živo vrelo, to je liturgijsko pastoralni list (urednik Mario Kopjar) koji izlazi 13 puta godišnje. Od stručnih i znanstvenih publikacija imamo ‘Liturgija i Tijelo’ – prilozi za liturgijsku antropologiju (Crnčević/Šaško) zatim ‘Na vrelu liturgije’ – Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere (Crnčević/Šaško), te ‘Pred liturgijskim slavljem’ – odgovori na najčešća liturgijska pitanja (Crnčević/Šaško)”.

Rad na prijevodu Rimskog misala

Preč. Kopjar uključen je u prijevod Rimskoga misala. „Sam projekt Rimskog misala traje od 2001. godine. Tada je prof. Bašić započeo taj silan posao prijevoda, premda danas nije dio Radne skupine. On ga je napravio i danas nam upravo taj prijevod pomaže u razumijevanju onoga što latinisti shvaćaju pod doslovnim značenjem. Za svaki dio sadržaja misala zadužen je pojedini liturgičar, nas 11 liturgičara, no važno je u konačnici da je misal zajednički prijevod u naravi liturgijskog govora, te u skladu s pastoralnim potrebama. Naveo bih liturgičare koji rade pod predsjedanjem predsjednika Biskupske komisije HBK za liturgiju gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića: pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, pročelnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri HBK i tajnik Biskupske komisije HBK za liturgiju preč. Mario Kopjar, umirovljeni profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu mons. Tomo Knežević, povjerenik za liturgiju krčke biskupije mons. Ivan Milovčić, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije vlč. Tomislav Hačko, profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu vlč. Zvonko Pažin, profesor liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu fra Ante Crnčević, liturgičar i župni vikar Župe sv. Antuna u Novom Marofu fra Zlatko Vlahek.

U prijevodu se dakle zajednički zaključuje i odlučuje o prihvaćanju pojedinog izraza ili rješenja dvojbi ako postoje. Kod prijevoda je potrebno ući u srž molitve kako bi se umjelo prenijeti ono što molitva izražava, odnosno da se molitvu treba dobro razumjeti u njenoj rečeničnoj strukturi kako bi se znalo što ona teološki sadržava. Članovi Radne skupine zajedno komentiraju i promišljaju o mogućim načinima prijevoda, predlažući pojedine izraze ili, nadovezujući se teološkim i jezičnim značenjem pojmova, uspoređujući ih istovremeno s primjerima prijevoda na latinski i druge svjetske jezike. Tu su i potrebe pravopisnog uređivanja tekstova, tako da je to posao koji još zahtijeva neko vrijeme.”

Obnova crkava stradalih u potresu

Kao predstojnik Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu Varaždinske biskupije uključen je u obnovu sakralnih objekata stradalih od posljedica razornih potresa na području biskupije. „Potres koji je 2020. pogodio Banovinu, potresao je i našu biskupiju koja se nalazi na području šest županija. Imamo veliki broj oštećenih crkava. U prvoj fazi je Konzervatorski odjel u Varaždinu spremno u suradnji s biskupijom pomogao u realizaciji same sanacije, odnosno hitne intervencije parcijalne sanacije objekata oštećenih od potresa. Tako na području Varaždinske županije imamo 11 oštećenih crkava, na području Koprivničko-križevačke županije su tri teže oštećene crkve i tri koje čekaju sredstva za nastavak sanacije, a u Krapinsko-zagorskoj županiji oštećena je jedna crkva.

Župa Legrad.

Već sljedeći dan nakon potresa koji se dogodio 29.12.2020. našli smo se na terenu i obišli sve oštećene crkve kroz nekoliko dana. Konstatirali smo da su dvije crkve bile jako oštećene da su morale biti i zatvorene. No, Bogu hvala, mogu potvrditi da će se te crkve i otvoriti. To je zbog toga jer smo odmah išli u realizaciju onoga što možemo učiniti. Konzultirajući se s Konzervatorskim odjelima išli smo odmah u realizaciju priprema samih dokumenata projekata. Napravili smo arhitektonske snimke postojećih stanja kako bi se na temelju njih mogli realizirati sami projekti. Dakle, projekt elaborata procjene stanja konstrukcija, potom i projekt hitnih mjera sanacija. To smo uspjeli napraviti u relativno brzom roku zbog sredstava koja smo, Bogu hvala, dobili od Ministarstva kulture koja su bila namijenjena za parcijalnu sanaciju objekata. Uspjeli smo do sada riješiti gotovo sve objekte kojih je oko 15, a neki koji su slabijeg oštećenja čekaju ponovni angažman oko izrade projektne dokumentacije i same izvedbe parcijalne sanacije. Vjerujem da ćemo to uspjeti u dogledno vrijeme kako bi svi objekti bili sigurni”.

Župa Jalžabet.

Obzirom na završeni studij sakralne arhitekture preč. Kopjar pomagao je oko projekta gradnje nove crkve u župi Kravarsko na području Sisačke biskupije, koja je stradala u potresu. „Župnik u Kravarskom vlč. Siniša Blatarić, inače svećenik Varaždinske biskupije, pozvao me je da pomognem oko crkve koja je potpuno stradala. Želio je da napravimo sličnu crkvu kakva je bila. Crkva stradala u potresu bila je izgrađena nakon crkve koja je bila porušena 1943. godine, ali s promijenjenim nacrtom. Želja je bila da se vratimo projektu koji je bio prije. Međutim, kako taj projektni opis nije imao razgrađenu projektnu tipologiju današnjeg vremena, gdje je potrebno gledati na neke mjere i usklađenost elemenata na objektu, gledali smo da u novom projektu sve to učinimo novim. Zato smo u samom projektnom namislu gledali da očuvamo povijest koja je bila, ali i da joj unesemo novi duh. Tako je crkva u samom svom pročelju dobila poseban prostor za okupljanje vjernika prije svete mise, i taj prostor ispred ulaza bit će zaštićen. Projekt je trenutno u realizaciji.”

Adaptacija svetišta varaždinske katedrale

Radio je i na adaptaciji svetišta u varaždinskoj katedrali Uznesenja BDM. „Kada sam se vratio iz Rima 2012. godine biskup je imao u planu uređenja svetišta katedrale zbog drvenog poda koji je bio dosta loš. Sljedeće godine napravio sam idejno rješenje gdje sam zamislio kameni pod koji će na neki način u sebi moći prihvatiti sve sadržaje koji su tu bili. Dakle, osim liturgijskih slavlja katedrala se daje na upotrebu za vrijeme baroknih večeri. Budući da smo do toga vremena imali probleme oko organizacije same postave koncerata gdje bi se liturgijska žarišta oltara i ambona micali, to više nismo mogli gledati pa smo s novim uređenjem to zauvijek učvrstili. Taj prostor ispred samoga oltara uređenjem je dobio poseban prostor prijema koji poput ruku, poput kolonada sv. Petra, ima simboliku prihvaćanja, a taj osjećaj je izražen u samom podu. Tu je i mjesto za izvođenje samih koncerata. Na taj način imamo jednu mirnu sliku samog okupljanja vjernika ispred oltara dok se izvodi i liturgijska glazba, ali i glazbom koja ne prati liturgijske sadržaje ali je pisana tako da se može izvesti u crkvi. Cijeli taj prostor također imitira izgled kora – glazba koja ulazi u sam oltarni prostor. Ako govorimo da tko pjeva dvostruko moli, mislim da i na taj način možemo reći da smo tu ujedinili smisao glazbe i molitve u jedno ispred oltara. U svetištu su 2014. godine postavljene i korske klupe s katedrom, za koje sam izradio detaljni nacrt, i čiju sam izvedbu vodio.”

Varaždinska katedrala prije i poslije adaptacije svetišta.

Projekt Pastoralno-misijskog centra u romskom naselju

Preč. Kopjar osmislio je izgled Pastoralno-misijskog centra Sveti Ivan Krstitelj i kapele u romskom naselju Gornje i Donje Vratno. „Kako sam od povratka iz Rima do 2018. godine napravio puno projekata vezanih uz uređenje samih svetišta kao i crkava, iznutra i izvana, ljudi su to primijetili pa me je pozvao veleposlanik za Rome grof dr. sc. Franz Salm-Reifferscheidt da bih pomogao i njima u realizaciji Pastoralno-misijskog centra u romskom naselju, iako do tada nisam imao iskustvo u samoj projektnoj realizaciji takvih prostora. Tako sam se uključio u projekt Suverenog vojničkog i bolničkog reda sv. Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte, koji je napravljen uz svesrdnu pomoć i dobrotu kako veleposlanika za Rome tako i grofa Georga Eltza Vukovarskog – Udruge sv. Ivan Krstitelj.

Rekao sam da ću pokušati napraviti stambeni dio koji mi je poznat, odnosno sadržaji koji su mi poznati i koji bi trebali biti u jednom takvom objektu kao i tema samog pristupa tom objektu, a to je tema caritasa – ljubavi koju treba čovjek pružiti. Krenuo sam u realizaciju razmišljajući da bude nešto posebno, nešto što će izdvajati našu misao o ljudima koji su u tim potrebama, kojima trebamo pokazati da smo ljudi, pa sam krenuo od simbolike broda. Romi su selilački narod, obično se nasele uz vodu, uz rijeke, pa sam napravio simboliku broda koji se zaustavio, nasukao na obali. Brod na pročelju predstavljaju kosi završetci zida s lijeve i desne strane, onako kako i svako dijete crta brod. Dalje sam nizao sadržaj koji treba biti u samom objektu, no taj objekt bi po sebi bio prazan kada bi tu bila samo jedna kuća pa se rodila misao i ideja samoga grofa da se napravi i kapelica. Onda sam u sličnom stilu kosih zidova u kojem taj kosi zid predstavlja toranj koji dominira središnjim dijelom i on u sebi ima klinove. Oni pak simboliziraju želju da se Božji dom zauvijek učvrsti tu u tlo, da tu ostane i da tu zaživi vjera. Kada sam sve to napravio, ne razmišljajući simbolički dalje o napravljenom, shvatio sam da to djelo nije od mene nego Božji dar. Primijetio sam da sam dobio tri bogoslovne kreposti na tome području: objekt koji simbolizira brod treba u sebi imati sve naznake caritasa, dakle ljubavi, kapelica je znak vjere, a klinovi su simbol nade. Kada sve to zaokružimo, onda je to ono što moramo davati ljudima da bismo ih promijenili. Drago mi je da upravo na taj način taj objekt ne stoji samo kao simbol, nego predstavlja ono što zaista živimo u sebi. To posebno nastoji dati gđa. Kristina Čačić koja se brine za centar. Ona nastoji približiti uvijek upravo te bogoslovne kreposti, ali i približiti onu ljudsku stranu.”

Ceremonijar biskupskog posvećenja mons. Bože Radoša

Kao kanonik Stolnog kaptola preč. Kopjar bio je ceremonijar, odnosno ravnatelj obreda biskupskog posvećenja trećeg biskupa Varaždinske biskupije mons. Bože Radoša. Ređenje je, kako ističe, bio povijesni događaj. „Bio je to jedan lijepi izazov. Po prvi puta u našoj se biskupiji redio biskup, jer su prethodna dva biskupa mons. Marko Culej i mons. Josip Mrzljak već bili prije ređeni za biskupe u Zagrebu. Tako je ovo bilo jedinstveno prvo ređenje, dakle povijesno ređenje u našoj katedrali. Bio sam zadužen za detalje organizacije pripreme i tijeka liturgijskog slavlja, ali isto tako i za nacrt samog liturgijskog ruha, misnice i mitre za biskupa ređenika, misnica za suzareditelje, dalmatika za đakone i albe. To mi je bila radost. Uživao sam to raditi za novoga biskupa, a u samim detaljima pripreme imao sam pomoć suradnika. Pripremili smo liturgijske vodiče, a samom slavlju prethodila je molitvena trodnevnica koju su predvodili biskupi rodom iz Varaždinske biskupije. Naime, prvoga dana trodnevne duhovne priprave, u četvrtak 21. studenoga 2019. godine, svetu misu s početkom u 18 sati, predvodio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, rodom iz Župe Jalžabet. Nakon svete mise bilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koje su pripremili i animirali mladi Varaždinske biskupije. Drugi dan trodnevne priprave, u petak 22. studenog na spomendan sv. Cecilije, svetu misu s početkom u 18 sati predvodio je sisački biskup Vlado Košić, rodom iz Družbinca u Župi Petrijanec. U molitvi Večernje u sklopu mise sudjelovali su katedralni zborovi. U subotu uoči ređenja, 23. studenoga, u varaždinskoj katedrali svetu misu od 18 sati predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, čiji su roditelji rodom iz Prigorca u Župi Ivanec. Nakon svete mise bila je svečana akademija s koncertom klasične duhovne glazbe u molitveno-meditativnom ozračju. Svi ti trenuci bili su tako lijepi i iskreni, u kojima smo mogli pristupiti od samoga početka, od objave proglašenja novoga biskupa pa do trenutka kada smo slavili samo ređenje. Bili smo u jednom zanosu, ali ne kao da to radimo prvi puta, nego kao da nam je to jednostavan hod u životu. Jer, svaki dan vjernik mora biti uz svoga biskupa, pratiti ga i svojim molitvama, i moliti snagu da biskup uvijek osjeća potporu vjernika koji su uz njega”.

Studijska formacija u Vječnom gradu

Veliki dio svoje studijske formacije preč. Kopjar proveo je u Vječnom gradu gdje je dovršio dodiplomski studij, kao i poslijediplomske studije i doktorat. „U Rim sam stigao 1999. nakon druge godine završenog Teološkog studija i odsluženog vojnog roka. Bio je to susret s Vječnim gradom i sasvim novim ljudima i jezicima, sve novo. Susret s puno studenata utjecao je na moj daljnji tijek i razvoj. Našao sam se u isusovačkom zavodu Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricumu i upisao sam nastavak dodiplomskog teološkog studija na Papinskom sveučilištu Gregoriani gdje sam 2002. godine diplomirao. Potom sam upisao poslijediplomski studij liturgike na Papinskom ateneju sv. Anselmo. Godine 2005. magistrirao sam liturgiku, a potom sam se vratio kući i bio kapelan u župi sv. Nikole u Varaždinu te župnik u Murskom Središću. Po želji mons. Mrzljaka sam se zatim vratio u Rim na doktorski studij koji sam završio 2012. obranom doktorske dizertacije na Papinskom ateneju svetog Anselma o temi: ‘Nastaniti živuću riječ. Postmoderni prostor i dinamika riječi u liturgiji’.”

Preč. Kopjar ističe da je doživio jedno lijepo iskustvo u kojem sam doživio Božji prst. „Čovjek se u nekim određenim trenucima može osjećati sam. Kada su me roditelji ostavili u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, ali i kada sam došao u Rim bio sam onaj koji je rekao: ‘Ja sada tu ostajem, a vi mirno idite kući’. Uvijek sam gledao da smirim osjećaje ljudi, jer sam znao svoj put na koji me Bog pozvao. Znao sam uvijek da nisam sam, da su tu ljudi koji mole za mene. U trenucima kada je možda bilo teško i kada je trebalo usvajati jezike i druge temelje osjetio sam da tu sam po sebi ne mogu učiniti ništa bez Boga. Tu je Bog imao svoj prst. To znam, to svjedočim.”

Đakonsko ređenje.

Mlada misa.

Motiv za mladomisničku sličicu i misnicu.

Otkrivanje poziva

Svoj put je znao od djetinjstva. „Kako je moj otac izrađivao djela od drveta, a i brat je završio primijenjenu umjetnost i arhitekturu, i sam sam se od malena nalazio u tome. Volio sam crtati, stvarati nešto umjetnički, pa sam mislio da ću biti akademski umjetnik. Ta me je ideja pustila u petom razredu kada sam osjećao posebnu pažnju prema ljudima i želio sam biti kirurg koji će pomoći ljudima u trenutku kada im nitko ne može pomoći, u onom zadnjem trenutku. Onda me je Bog pozvao za oltar u sedmom razredu kada je došao mladi svećenik koji je okupljao mladiće. Nisam od prve pristupio službi ministranta nego sam sa strane gledao. Vidio sam da se ono njega okupljaju mladići čije obitelji nisu toliko vjerničke, pa sam si mislio – ako oni imaju toliku želji žar, zašto ne bih i ja bio blizu. Poseban pristup svećenika bio mi je dovoljno jasan i čvrst da sam odlučio slijediti njegov primjer, ne njega kao osobe koja savjesno vrši svoju službu, nego osobe koja zrači iz njega. U njemu sam vidio samog Isusa. To je ono što moramo živjeti – da se iz svake osobe osjeća Isusov pogled, Isusov glas”.

Nakon tog posebnog doživljaja preč. Kopjar krenuo je prvo u duhovne vježbe na Šalatu, a nakon osmoga razreda upisao je sjemenište. Đakonsko ređenje imao je 4. svibnja 2002 godine u crkvi Presvetog imena Isusova u Rimu, a svećeničko 21. lipnja 2003. u varaždinskoj katedrali.