Željka Šemper i Ana Marija Miškulin

Ana Marija Miškulin kao osoba s invaliditetom završila je osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje “Goljak” Zagreb, a za upravnog referenta u srednjoj školi u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Danas živi u Kući sv. Vinka Paulskog u Oborovu.

Naša sugovornica progovorila je o svom životu izvan obiteljskog doma.

“Meni osobno nije bilo teško otići iz obiteljskog doma jer sam si tako posložila u glavi. Rekla sam si da idem u školu i da si tako otvaram vrata boljoj budućnosti. Za ‘Goljak’ me vežu jako lijepe uspomene. Mogu slobodno reći da mi je to bio najljepši dio djetinjstva. Tada sam bila dijete i bilo mi je važno da se igram i zabavljam, a to smo ondje i dobili.

Što se tiče obrazovanja u Dubravi, moram reći da mi je to mjesto pomoglo da postanem hrabri borac, da znam kako hrabro kročiti kroz život i boriti se za ono što je plemenito.”

Kad je navršila 18 godina Ana Mariju Miškulin smjestili su u jednu poznatu ustanovu u kojoj joj nije bilo ugodno.

“Ondje mi je bilo teško jer sam se morala boriti da me primjerice podignu iz kreveta, da radim na računalu te da se budem vani. Naime, ako me netko ne podigne iz kreveta, ja ne mogu ništa. To je sada dio prošlosti koji me svakako izgradio da se znam boriti.”

Kako je jedne školske praznike provela u Kući sv. Vinka Paulskog u Oborovu odlučila se ondje ponovno vratiti.

“Tamo mi je prekrasno. Slobodno mogu reći da sam tamo našla svoj komadić raja na zemlji. Želim zahvaliti svim djelatnicima i štićenicama na svemu što čine. Svaki dan mogu biti kolicima i nitko mi ne nameće što trebam raditi već radim što želim. Vlada jedna obiteljska atmosfera i obilje ljubavi je prisutno.”

Ana Marija Miškulin istaknula je kako je zahvalna na ljubavi koju prima i svim osobama s invaliditetom koji nemaju uvjete da žive s obitelji želi komadić raja koju je ona pronašla.

Prema njezinim rijiečima, 2016. u Oborovu je doživjela susret sa živim Bogom, godinu dana nakon susreta s medicinskom sestrom koja joj je govorila o Bogu koji nam je blizak.

“Nisam nikad čula nekog da tako priča o Bogu, čak nisam tada vjerovala da Bog postoji. Uvijek sam mislila neka ona priča o Bogu, a ja ću kako ja mislim da je najbolje.”

Do jednog jutra kada se sve promijenilo jer je imala viziju Isusa i od tog dana čvrsto vjeruje te moli krunicu u kapelici.

“Odnos s Gospodinom traje i danas. Ja mu ispričam sve što mi je na srcu jer mi je On najbolji prijatelj.”

Miškulin je otkrila kako je nakon obraćenja u Kući sv. Vinka Paulskog u Oborovu počela pisati pjesme kojima bi zahvaljivala Bogu.

“Pitala sam se što još mogu učiniti za Boga budući da je toliko toga učinio za mene. Dobila sam poticaj da pišem pjesme.”

Objavila je dvije zbirke pjesama “Moj voljeni Bog” i “Moj Bog – moje najdraže” koja su predstavljena javnosti te je jako zahvalna svima koji su joj pomogli u tome.