Stoga Crkva s apsolutnim uvjerenjem ispovijeda da je Marija zadržala svoju djevičansku cjelovitost prije, za vrijeme i nakon Isusova rođenja, piše Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Kada se raspravlja o tako osjetljivim otajstvima vjere, važno je započeti s poniznošću i poštovanjem prema učenju vjere. Lako je ustupiti mjesto pitanjima koja postaju previše osobna i predaleko gaze u svetosti otajstva Isusova rođenja i Marijina djevičanstva. Ovom pitanju lako možemo pristupiti s vrlo suvremenim brigama, koje, koliko god valjane bile, promašuju srž nauka koji je od vitalnog značaja za život Crkve. Zašto onda Crkva na tome inzistira? Postoje dvije pouke koje treba naučiti: jedna se odnosi na pad, a time i na naše spasenje; druga je povezanost njezine uloge u životu Crkve.

Djevičanstvo i pad

U Postanku učimo da je muškarcu i ženi zapovjeđeno da se množe i napune Zemlju (vidi 1,28). Također znamo da čovjekov pad donosi bol i patnju tijekom poroda (vidi Post 3,16). Prva biblijska knjiga ovdje nam otkriva dvije činjenice: da je rađanje dio izvornog Božjeg plana, ali da je pad izokrenuo ovaj plan i utjecao na to kako se rađanje odvija. Crkveni oci govore o tome kako rađanje, iako je još dobro, zbog pada poprima drugačiju stvarnost. Jasno je iz biblijskih dokaza da se nešto promijenilo u svjetlu pada, jer je pad utjecao na cijelo stvorenje, uključujući tijelo.

Njezino djevičanstvo znak je novog stvaranja, koje je ispunjenje starog predstavljenog u Adamu i Evi.

Marijino djevičanstvo, dakle, – jer je Marija bez grijeha – otkriva nam nešto u njezinom majčinstvu o tome kako bi bilo rađanje prije pada. Ovo je još uvijek tajanstveno, i, gledajući na ovo kroz vlastiti pad, možemo se boriti da jasno vidimo stvarnost. Ali trajno Marijino djevičanstvo ima za cilj otkriti nešto o tome zašto smo izvorno stvoreni. Budući da je Marija bez grijeha, posljedice pada ne utječu na nju noseći Isusa u utrobi. Budući da njezino Bezgrješno začeće donosi njezino spasenje, ona u sebi nosi učinke Križa u vremenu prije njegovog povijesnog odigravanja. Marija je već otkupljena u svom začeću, tako da učinak grijeha koji pogađa sve naraštaje ne utječe na nju. Njezino trajno djevičanstvo znak je pobjede njezina Sina i svjedok je spasonosne učinkovitosti Križa i uskrsnuća. Njezino djevičanstvo znak je novog stvaranja, koje je ispunjenje starog predstavljenog u Adamu i Evi. Tako je moguć novi oblik ljubavi kroz Krista i utjelovljenje u Mariji.

Majka Crkve

Njezino djevičanstvo je stalna otvorenost Bogu u Duhu Svetome, neprestano rađanje i stalna ljubav koja se brine za svakoga od nas.

Nauk o Marijinu trajnom djevičanstvu proteže se na njezinu ulogu i poslanje u sveopćoj Crkvi. Budući da je vječna djevica — što je znak sveopće ljubavi koja nije isključiva već uključuje, Marija prihvaća cijelu Crkvu kao svoju djecu kao što grli svoga Sina, čije smo tijelo udovi. Cijeli smisao djevičanske ljubavi je ljubiti punom vizijom, reći da je Kristov put isključivi način na koji se treba živjeti život.  Grleći svoga Sina, ona grli članove njegova Tijela, Crkve. To trajno djevičanstvo, dakle, ukazuje na njezino majčinstvo Crkve, kao i znak da ona uvijek “rađa” Krista koji se u nama treba oblikovati (vidi Gal 4,19). Njezino djevičanstvo je stalna otvorenost Bogu u Duhu Svetome, neprestano rađanje i stalna ljubav koja se brine za svakoga od nas. Marijino trajno djevičanstvo, dakle, nije smanjenje njezine seksualnosti, već je najpotpuniji izraz ljubavi kojim ona može voljeti sve ljude s otvorenošću koja nema granica.