Predvoditelj misnoga slavlja provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković uvodno je istaknuo: „Ovo slavlje nije slučajno u ozračju Božića kad se spominjemo riječi Božje koja je tijelom postala te se u malenom djetetu Isusu nastanila među nama”, javlja IKA.

U homiliji je provincijal Slišković rekao da je Bog rađajući se u konkretnoj obitelji Marije i Josipa prihvatio sve teškoće ljudske egzistencije i svu problematiku obitelji. Nakon događaja u Betlehemu ne može ga se prepoznati i slaviti Boga na nebu, dok ga se ne prepozna u potrebitima na zemlji – onima na rubu zakona, prezrenima, onima koje se drži neodgovornima i nesposobnima, izbjeglicama i siromašnima.

„Papa Franjo nam je jučer poručio ‘Njihove nas oči mole da ne okrećemo glavu na drugu stranu, da ne zaniječemo ljudskost koja nam je zajednička, da njihove priče postanu i naše i da ne zaboravimo njihove tragedije’. Ta je svijest nadahnjivala i svetoga oca Dominika kad je početkom trinaestoga stoljeća započeo svoju djelatnost iz koje je izrastao Red propovjednika. Želio je utažiti glad svojih suvremenika, jer glad nije samo tjelesna kategorija, ona je simbol svega onoga što osobi nedostaje kako bi bila sretna i zadovoljna“, pojasnio je provincijal.

Sveti Dominik je primjerom života potvrđivao ono što je riječima naviještao, približavajući se onima kojima je propovijedao načinom života i odijevanjem, rekao je provincijal Slišković.

„Dominik nam je također primjer kako otkriti potrebe bližnjih i odgovoriti na njih, bez straha od onih koji drukčije govore, misle, žive, odijevaju se i vjeruju. Nije potrebno koristiti silu i strah, nego nježnost, ljubav i blizinu i to do te mjere da tvoja glad postane mojom glađu, tvoja briga mojom brigom, tvoja radost mojom radošću. Takvo je ozračje vladalo i u Svetoj Obitelji. U današnjem teškom, neizvjesnom i zbunjujućem vremenu pozvani smo nasljedovati ih“, poručio je provincijal.

Misa u povodu završetka Jubileja 800. obljetnice smrti sv. Dominika i dolaska dominikanaca u hrvatske krajeve / Foto: dominikanci.hr

Duhovni portret sv. Dominika

„Krasila ga je vrlo čvrsta uravnoteženost, osim ako je bio potresen sućuti i milosrđem prema bližnjima, javlja portal Dominikanci.hr. Budući da veselo srce razvedrava lice, veselje i blagost njegova lica odražavali su smirenost i uravnoteženost nutarnjega čovjeka. Budući da je na njegovu licu odsijevala vedrina zbog svjedočanstva dobre savjesti, sjaj njegova lica nikada nije iščezavao. Time je lako pridobivao ljubav sviju.

Na prvi je pogled stjecao naklonost cijeloga svijeta. Gdje god se nalazio uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale te je u obilju navodio primjere što su privlačili duše slušatelja da više ljube Krista… Svagdje se je riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž. Danju nitko nije bio društveniji i nitko ugodniji s braćom ili pratiteljima. U noćnim satima nitko nije bio od njega uporniji u bdjenjima i molitvi. Dan je darivao bližnjima, a noć Bogu. Najčešće je običavao prenoćiti u crkvi…

Noću je molio i ustrajavao u bdijenjima. Sve je ljude primao široka srca. A kao što je sve ljubio, tako su i njega svi ljubili. Držao je svojom dužnošću radovati se s radosnima i plakati s uplakanima, obilujući pobožnom nježnošću i sav se predajući brizi za bližnje i suosjećanju s bijednima. Bio je svima drag. Hodio je jednostavnim putem i nikada se ni u njegovoj riječi ni u djelu nije pojavio trag dvoličnosti ili pretvaranja. Bio je istinski ljubitelj siromaštva pa se odijevao u priproste haljine. Nasljedujmo, braćo, koliko možemo, stope oca našega Dominika.“

Povijest dominikanskog Reda u Hrvatskoj

Od 13. stoljeća  brojni samostani, žarišta duhovnog i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju hrvatske prostore: Dubrovnik (1225.), Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd., javlja portal Dominikanci.hr.

Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zapadnoj Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save, a dubrovački dominikanci imaju redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.

Samostani u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, današnjoj Crnoj Gori i u Albaniji od sredine 13. stoljeća imaju zasebnog vikara, a od 1380. godine tvore samostalnu Dalmatinsku provinciju. Na području Dubrovačke Republike od 1486. djeluje istoimena dominikanska kongregacija.

Ostali hrvatski samostani u sastavu su Ugarske provincije s posebnim vikarom (vicarios nationis sclavoniae). Za turskih ratova mnogi od ovih samostana su napušteni ili poput onih u Modrušu, Bosiljevu i Jastrebarskom tvore efemernu Hrvatsku kongregaciju (1508. – 87.). Od 1835. dalmatinski samostani, s dubrovačkim i gruškim, tvore jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1962, u skladu s novim realitetima preimenovana u Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja Blažene Djevice Marije sa samostanima u Dubrovniku, Gružu, Korčuli, Bolu, Starome Gradu, Splitu, Trogiru.

U 20. stoljeću su osnovani samostani u Zagrebu 1927., Rijeci 1951., Klopču pokraj Zenice 1978. te u Sloveniji (Žalec i Petrovče kraj Celja, 1967. i 1986.). Godine 1998. utemeljen je Samostan bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici, dok je 2020. ukinut samostan u Žalcu.

Većina starijih samostana građena je u stilu gotike, a posebno se ističu samostan i crkva u Dubrovniku, koje su gradili poznati strani i dubrovački majstori, zatim samostani u Trogiru, Starome Gradu i Bolu. U Dubrovniku, Bolu i Starom Gradu postoje uređene bogate zbirke umjetnina.

Dominikanski red prisutan je u Hrvatskoj (Dubrovnik, Split, Bol, Gruž, Trogir, Stari Grad na Hvaru, Rijeka, Zagreb – Kolonija, Zagreb – Pešćenica), Bosni i Hercegovini (Klopče),  Sloveniji (Petrovče), Boliviji (Santa Cruz de la Sierra, Njemačkoj (Hamburg, Hannover, Kempten, Mainz) i Švicarskoj (Küsnacht)