Gilberta Keitha Chestertona, najpoznatiji engleski obraćenik na katoličanstvo, ovaj svoj tekst ‘Zašto sam katolik’ objavio je u ukoričenoj zbirki svojih eseja ‘The Thing‘ koja je objavljena 1929. godine. Tekst je preveo Nikola Bolšec, predsjednik Hrvatskog čestertonijanskog kluba.

Veliki članak u jednim dnevnim novinama nedavno je posvećen novom Općem molitveniku[1], a koji o njemu nije rekao ništa naročito novoga. Članak je uglavnom po 999. put ponovio da ono što običan Englez želi je religija bez dogme (što god to bilo) te da su rasprave o Crkvenim pitanjima beskorisne i besplodne za obje strane.

No sjetivši se iznenada da bi ovo poistovjećivanje obiju strana moglo predstavljati blagu popustljivost ili razumijevanje prema nama, pisac se u hipu ispravio. Nastavio je navoditi kako je nužno biti dogmatični protestant premda je pogrešno biti dogmatičan.

Naveo je kako je običan Englez (taj koristan lik) sasvim uvjeren, usprkos odbojnosti spram svih religijskih razilaženja, da je za religiju od životne važnosti razlikovati se od katoličanstva. Uvjeren je (rečeno nam je) da je „Britanija protestantska kao što je more slano.“

Smjerno motreći duboki protestantizam gosp. Michaela Arlena[2], gosp. Noela Cowarda[3] ili posljednje džez plesove u Mayfairu, u napasti smo upitati da ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?[4] I premda iz ovog retka s pravom možemo zaključiti da su lord Beaverbrook[5], gosp. James Douglas[6] i gosp. Hannen Swaffer[7] i sva njihova sljedba doista strogi i nepopustljivi protestanti (a znamo da su protestanti poznati po pomnom i strastvenom proučavanju Pisma koje ne ometaju ni Papa ni svećenici), možda ćemo si čak uzeti slobodu protumačiti tu tvrdnju u svijetlu manje poznatog teksta.

Je li moguće da ih je pri usporedbi protestantizam s morskom soli, proganjalo blago sjećanje na drugi redak u kojem isti Autoritet govori o jednom posebnom i svetom izvoru, i to žive vode? Jer, to je životvorna voda i ona doista utažuje čovjekovu žeđ, dok se sva druga jezerca i lokve razlikuju pukom činjenicom da će oni koji iz njih piju, opet ožednjeti. A to se ponekad dogodi ljudima koji radije piju slanu vodu.

Možda sam s provokacijom krenuo iznositi svoje najdublje uvjerenje, no s poštovanjem ću istaknuti da je provokacija došla od protestanata. Kada protestantizam mirne duše kaže da vlada svim dušama kao što Britanija vlada svim morima[8], dopušteno je uzvratiti kako su najslanije upravo stajaćice Mrtvoga mora.

No još više je dopušteno uzvratiti da protestantizam tvrdi ono što trenutačno ni jedna religija ne može tvrditi. Mirne duše si pripisuje vjernost milijuna agnostika, ateista, hedonističkih pogana, slobodnih mistika, medija, teista, teozofa, sljedbenika istočnjačkih kultova te veseljaka koji žive poput stoke koja ugiba[9]. Praviti se da su svi oni protestanti uvelike umanjuje prestiž i značaj protestantizma. To znači učiniti ga negativnim, a sol nije negativna.

Uzevši to kao primjer i ispit sadašnjeg problema vjerske slobode, ponajprije smo suočeni s dvojbom o tradicionalnoj religiji naših otaca. Ovdje naznačeni protestantizam negativna je ili pozitivna stvar. Ako je protestantizam pozitivna stvar, onda je nesumnjivo mrtav.

Ako je stvarno bio skup posebnih duhovnih vjerovanja, u njega se više ne vjeruje. Jedva se itko, a ponajmanje protestanti, danas drži pravog protestantskog vjerovanja. U potpunosti su izgubili vjeru u nj da su uglavnom zaboravili što je ono. Priupita li se bilo koji suvremeni čovjek spašavamo li svoje duše jedino svojom teologijom ili hoće li nam činjenje dobra (na primjer, siromašnima) pomoći na putu prema Bogu, bez oklijevanja će odgovoriti kako su dobra djela ugodnija Bogu od teologije.

Vjerojatno bi se poprilično iznenadio kad bi saznao kako je već 300 godina vjera u samo vjeru oznaka protestanata, a vjera u dobra djela poprilično sramotan znak ozloglašenog papista. Običan Englez (pozovimo naše starog prijana još jednom) sada ni najmanje ne bi dvojio kome bi bio naklon u dugoj polemici između katoličanstva i kalvinizma, što je bila najvažnija i najintelektualnija polemika katoličanstva i protestantizma.

Ako on uopće vjeruje u Boga – pa čak i da ne vjeruje u njega – zasigurno bi mu bio draži Bog koji je stvorio ljude za radost i koji ih sve želi spasiti od Boga koji je neke stvorio da ne svojom voljom sagriješe i za besmrtni jad. No o tome se polemiziralo i upravo se katolik držao prvog, a protestant drugog.

Ne samo što suvremeni čovjek ne dijeli, već čak ni ne razumije neprirodnu odbojnost puritanaca spram svih umjetnosti i ljepote u religiji. No to je bio pravi protest protestanata i još usred Viktorijanskoga doba protestantske matrone su se skanjivale na prizor bijele haljine, a kamoli na odjeće u boji. Porota cijeloga svijeta je oslobodila Rim praktični po svakoj ključnoj točci optužbe po kojoj ga je Reformacija onomad privela pred sud.

Savršena je istina da ćemo pronaći stvarna nedjela u Katoličkoj Crkvi netom pred Reformaciju, a koja su izazvala pobunu. Ono što ne možemo pronaći jedno je od tih stvarnih nedjela koje je Reformacija reformirala.

Na primjer, gnusnu zloporabu predstavljala je činjenica da su korumpirani samostani ponekad dopuštali bogatom plemiću izigravati pokrovitelja pa čak i opata ili uzimati dio prihoda koji tobože pripadaju bratstvu siromaha i milosrdnih. Ali

Reformacija je jedino omogućila tom istom bogatom plemići da uzme sav prihod, da zaposjedne cijelu kuću i da je pretvori u svoj dvor ili u svinjac te da u potpunosti zatre i posljednju legendu o siromašnom bratstvu. Najgore stvari svjetovnog katoličanstva protestantizam je učinio gorim.

No najbolje stvari nekako su opstale kroz razdoblje korupcije – ne!, one su preživjele razdoblje reforme. One danas preživljavaju u svim katoličkim zemljama ne samo u običajima, pjesništvu i narodnosti religije, već i u najdubljim poukama praktične psihologije. One su u cijelosti opravdane stoga svaku, nakon četiri stoljeća suđenja, sada kopiraju čak i oni koji ih osuđuju – no počesto ih karikiraju.

Psihoanaliza je Ispovijed bez zaštite ispovjedaonice. Komunizam je franjevački pokret bez uravnotežujuće mjere Crkve. A američke sekte, nakon što su tri stoljeća režali na papističku teatralnost i puki priziv na osjetila, sada „prosvjetljuju“ svoje službe super-teatralnom rasvjetom i zrakama crvenkastog svjetla koje pada na glavu pastora. Da mi imamo zraku svjetla za baciti, zasigurno je ne bismo bacili na pastor.

Zatim, protestantima je možda negativna stvar. Drugim riječima, možda je nov i potpuno drugačiji popis optužaba protiv Rima, pri čemu je protestantizam jedino u kontinuitetu time što je i dalje protiv Rima. Uglavnom se radi o tome i vjerojatno je to ono što je Daily Express stvarno mislio kad je rekao da su naša zemlja i naši zemljaci natopljeni protestantizmom kao solju.

Drugim riječima, legenda da je Rim u krivu i dalje je živa premda su sva obilježja čudovišta u potpunosti pretvorena u karikaturu. Čak je i to pretjerivanje u pogledu današnje Engleske, ali i dalje u tome ima neka istina.

Samo što istina, kad se doista shvati, jedva može biti nešto zadovoljavajuća iskrenim i pravim protestantima. Jer, u konačnici, kakva je to tradicija koja svaki dan ili svako desetljeće priča drugačiju priču i koja je zadovoljna sve dok se sve protuslovne priče pričaju protiv jednog čovjeka ili jedne ustanove?

Kakvo je to sveto poslanje naslijediti od naših predaka postojanu mržnju prema nečemu te dosljednost jedino u mržnji, prevrtljivost i nepoštenost u svemu ostalom pa čak i u razlogu za mržnju? Zar ćemo se doista zaozbiljno pomiriti s izmišljanjem novih priča protiv gomile naše braće kršćana? Je li to protestantizam i vrijedi li to usporediti s domoljubljem ili s morem?

Kako bilo, s tim sam se stanjem suočio kad sam krenuo razmišljati o tim stvarima – ja, dijete čistih protestantskih predaka i, u običnom smislu, protestantskog doma. No moja obitelj, postavši liberalima, zapravo više nije bila protestantska. Odgojen sam kao neka vrsta univerzalista[10] ili unitarijanca[11] pod paskom divnoga čovjeka Stopforda Brookea[12].

Nije se radilo o protestantizmu osim u vrlo negativnom smislu. Često se, čak i u tom pogledu, radilo o suštoj suprotnosti protestantizmu. Univerzalist, na primjer, nije vjerovao u pakao i zanosno je tvrdio da je raj sretno stanje uma – „raspoloženje“.

No bio je priseban uočiti da većina ljudi ne živi ili umire u tako sretnom stanju uma koje bi im samo osiguralo raj. Ako je raj raspoloženje, onda zasigurno nije univerzalno raspoloženje i dobar broj ljudi prođu ovim životom u vraški lošem raspoloženju. Ako će svi oni baštiniti raj jedino putem sreće, onda se čini jasnim da im se ponajprije nešto mora dogoditi.

Univerzalist stoga vjeruje u napredak nakon smrti koji je istodobno i kazna i prosvjetljenje. Drugim riječima, vjerovao je u Čistilište premda nije vjerovao u Pakao. Pravo ili krivo, očito je oštro proturječio protestantu koji je vjerovao u Pakao, ali ne i u Čistilište. Protestantizam je cijelom svojom poviješću stalno ratovao protiv te ideje Čistilišta ili Napretka onkraj grob.

S vremenom sam u cjelovitom katoličkom nazoru prepoznao puno dublje istine o sve tri ideje, a koje su se ticale volje, stvaranja i Božje najveličanstvenije ljubavi prema slobodi. No od samog početka, premda nisam ni pomišljao na katoličanstvo, nisam vidio zašto bih se iole zamarao s protestantizmom koji je uvijek rekao nešto itekako suprotno od onoga što se sada očekuje da će liberal reći.

Jednostavno rečeno, otkrio sam da u pitanju uopće više nije pripadanje protestantskoj vjeri. Jednostavno se radilo o pitanju trebam li se uključiti u protestantsku zavadu. I na moje preveliko zaprepaštenje, otkrio sam da je povelik broj mojih prijatelja liberala spreman podržavati protestantsku zavadu premda više nisu držali protestantsku vjeru. Nemam prava suditi im, no meni je to, priznajem, djelovalo kao strašna povreda časti.

Otpočetka mi je izgledalo kao loše ponašanje da shvatite kako nekoga klevećete, da se odbijate ispričati za to te da još izmišljate drugu uvjerljivu pogrdnu priču samo kako biste mogli nastaviti pronositi duh klevetanja. Ja sam barem odlučio sagledati izvornu oklevetanu ustanovu takva kakva je i prvo i najočitije pitanje bilo mi je da zašto su liberali bili tako neliberalni prema njoj? Koji je smisao tako trajne i tako nedosljedne zavade?

Na to pitanje sam dugo odgovarao i previše vremena bi mi trebalo da odgovor iznesem. Ali na koncu me dovelo do jedinog logičnog odgovora koji svaka životna činjenica sada potvrđuje – nju i samo nju jednostavno se mrzi zato što, u doslovnom smislu popularne fraze, na svijetu ne postoji ništa slično.

Ovdje jedva imamo mjesta da istaknemo jednu od tisuće stvari koje potvrđuju istu činjenicu, a i koje se međusobno potvrđuju. Nasumce bih odabrao bilo koju temu od svinjetine do pirotehnike i pokazao bih da ona dokazuje istinitost jedine istinite filozofije – tako je stvarna zamjedba da svi putovi vode u Rim! Od svih tema, odabrao sam tek jednu činjenicu da tu stvar iz jednog razdoblja u drugo proganja nerazumna mržnja koja stalno mijenja svoje razloge.

No za gotova sva mrtva krivovjerja može se reći kako nisu samo mrtva, već da su i prokleta, to jest osudio ih je ili će ih osuditi zdrav razum čak i izvan Crkve, jednom kad njihova ćudljivost i zaluđenost prođu. Nitko danas ne želi oživjeti božansko pravo kraljeva s kojim su prvi anglikanci nasrnuli na Papu. Nitko danas ne želi oživjeti kalvinizam s kojim su prvi puritanci nasrnuli na kralja.

Nikome danas nije žao što jansenisti[13] nisu uspjeli uništiti francuske drame. Nitko tko išta znao o albigenzima[14] ne žali što nisu uspjeli obratiti svijeta na pesimizam i perverziju. Nitko tko doista razumije logiku lolarda[15] (koji su simpatičnija skupina ljudi) stvarno želi da su uspjeli oduzeti sva politička prava i povlastice svima koji nisu bili u stanju milosti. „Vladavina utemeljena na milosti“ bio je pobožan ideal, ali razmotren kao plan zabrane irskom policajcu da kontrolira promet na Piccadillyju dok ne otkrijemo je li se nedavno ispovjedio irskom svećeniku, u stvarnosti je nedostatan.

U devet od deset slučajeva Crkva je jednostavno predstavljala normalnost i društvenu ravnotežu protiv krivovjeraca, koji su ponekad bili itekako nalik luđacima.

No u svakom različitom trenutku pritisak prevladavajuće zablude, pretjerana zabluda cijelog naraštaja, bila je vrlo jaka, kao što je bila snaga Manchesterske škole[16] u pedesetima ili moda Fabijanskog socijalizma[17] moje mladosti. Proučavanje pravih povijesnih slučajeva obično nam pokazuje kako duh jednog doba zastranjuje, a da katolici barem razmjerno idu dobrim putem. Radi se o umu koji preživi stotinu raspoloženja.

Kao što rekoh, to je tek jedan vid, ali on je prvi utjecao na mene i on vodi prema drugim vidovima. Kada čekić po stoti put udari pravi čavao, kucne čas da pomislimo kako se sve u svemu ne radi o slučajnosti. No ti povijesni dokazi ne bili bi ništa bez ljudskih i osobnih dokaza koji potrebuju sasvim drugu vrstu opisa.

Dostaje kazati kako je poznavateljima katoličke prakse ona ne samo nešto ispravno, već je i uvijek u pravu kad je sve drugo u krivu, čime ispovjedaonicu čini prijestoljem iskrenosti tamo gdje svijet izvana govori besmislice o njoj kao o mjestu urote; koja veliča poniznost kad svi drugi uzdižu oholost; koja je nabijena sentimentalnim dobročinstvom kad svijet govori o brutalnom utilitarizmu; koja je nabijena dogmatskom strogošću kad svijet halabuči i raspušten je od vulgarnog sentimentalizma – kao što je to danas.

Na mjestu gdje se svi putovi susreću nesumnjivo se događa preklapanje. Čovjek može svašta misliti, većinu toga iskreno i mnogo toga istinitog o pravom skretanju u labirintu Hampton Courta[18]. Ali on ne misli da je u središtu. On zna da je tamo.

Iz The Thing (1929.)

G. K. Chesterton

(preveo: Nikola Bolšec)

[1] Book of Common Prayer ili Opći molitvenik je naziv za knjigu molitava Anglikanske crkve te novu vjeroispovijest od 42 članka koja je prvi put objavljena 1549. godine kao produkt engleske Reformacije.

[2] Michael Arlen (1895. – 1956.), bio je britanski pisac i dendi, najpoznatiji po satiričnim romanima.

[3] Noël Coward (1899. – 1973.) bio je britanski književnik, svestran zabavljač, glumac, plesač, pjevač, redatelj i pisac kazališnih komada te filmskih scenarija.

[4] Mt 5,13-16

[5] William Maxwell Aitken, prvi barun Beaverbrooka (1879. – 1964.), poznatiji kao Lord Beaverbrook, bio je britanski izdavač i političar koji je bio vrlo utjecajan u britanskim medijima i politici u prvoj polovini 20. st.

[6] Sir James Douglas (1803. – 1877.) bio je kanadski trgovac i političar, prvi guverner Britanske Kolumbije.

[7]Frederick Charles Hannen Swaffer (1879. –1962.) bio je engleski novinar i kazališni kritičar. Bio je lijevog svjetonazora te je bio pobornik spiritualizma.

[8] Aluzija na imperijalističku pjesmu Rule, Britannia!

[9] Ps 49,21.

[10] Univerzalizam, napose kršćanski, nazor je da će svi ljudi na koncu biti spašeni.

[11] Unitarijanizam je vjerovanje u jedinstvenost Boga nasuprot vjeri u Trojstvo. Unitarijanci su se često isticali svojim slobodoumljem i disidentstvom, usmjeravajući svoj nazor i vjerovanje prema slobodi, toleranciji i humanizmu.

[12] Stopford Augustus Brooke (1832. – 1916.) bio je irski anglikanski svećenik, pisac i kraljevski kapelan poznat po tome što je izašao iz Anglikanske crkve iz dogmatskih razloga te je postao unitarijanac.

[13] Jansenizam je religijski pokret unutar katolicizma u Francuskoj u 17. i 18. st., nazvan po nizozemskom teologu C. Jansenu. Na temelju izoštrenih tumačenja Augustinova naučavanja o Božjoj milosti i istočnome grijehu, jansenisti su posve umanjili utjecaj čovjekove slobodne volje, a pretjerano isticali izravno djelovanje Božje milosti. Jedan od najvećih pobornika jansenizma bio je Blaise Pascal.

[14] Albigenzi su bili kršćanska sljedba iz 11. do 13. st. u francuskoj pokrajinama Languedocu i Provansi i u gradu Toulouseu. Pripadaju vjerskoj skupini katara (patarena), a njihovo učenje je manihejsko-dualističke naravi zbog čega drže da je svijet stvorio đavao, zloduh Staroga zavjeta koji vlada njime, a čiste su duše zatočene u zlu tvar.

[15] Lolardi su laička vjerska društva koja su u 14. st. u Nizozemskoj (poslije i u Njemačkoj) propovijedala siromaštvo, a optuživani su za krivovjerje. U Engleskoj i Škotskoj lolardima su se od 1382. zvali sljedbenici J. Wycliffea, anticipirajući ideje reformacije.

[16] Manchesterska škola bila je skupina engl. poslovnih ljudi i ekonomista koji su se pol. 19. st., pod vodstvom R. Cobdena i J. Brighta, borili za ukidanje uvoznih carina i uspostavu sustava slobodne trgovine. Polazeći od liberalnih načela i klas. škole polit. ekonomije (A. Smith, D. Ricardo, J.-B. Say), oni su isticali značenje slobodne trgovine i slobodnoga kretanja kapitala između država za blagostanje, stabilnost i ekon. razvoj svih naroda.

[17] Fabijansko društvo britanska reformističko-socijalistička organizacija, osnovana 1883/84. Suprotstavljajući se marksizmu, a posebno njegovim postavkama o klasnoj borbi i revoluciji, fabijanci iznose svoju teoriju o mirnome, evolutivnome preobražaju kapitalističkoga društva u socijalističko putem niza postupnih sitnih reformi.

[18] Radi se o palači Henrik VIII. koji ima i slavan vrtni labirint.

G. K. Chesterton živio je od 1874. do 1936. Bio je engleski književnik, esejist, romanopisac, filozof, kolumnist, književnik katoličke obnove, a još su ga zvali ‘princ paradoksa’ i ‘apostol zdravog razuma’.