Treba li se katolik stidjeti svoje Crkve?

Vatikanski skup na temu »Zaštita maloljetnika u Crkvi«, održan od 20. do 24. veljače pod predsjedanjem pape Franje u Rimu, otvorio je više važnih pitanja za suvremeno čovječanstvo, a osobito za život Katoličke Crkve kao zajednice, kao i za osobni život svakoga člana Crkve. Među tim važnim pitanjima, posebno za osobni život članova Crkve, pozornost privlači pitanje treba li se suvremeni katolik danas stidjeti svoje Crkve.

Tema o zločinu pedofilije u Katoličkoj Crkvi aktualna je već desetak godina, katkad intenzivnije, katkad nešto mirnije, a četverodnevni skup u Vatikanu, na kojem je uz najviše predstavnike Rimske kurije sudjelovalo više od stotinu predsjednika nacionalnih biskupskih konferencija, tu je tematiku doveo do usijanja te vjerojatno nema člana Katoličke Crkve do kojega ne bi doprla informacija o postojanju pedofilije u dijelu klera, odnosno u redovima dijela crkvenih službenika. Svaki moralni ili zakonski prekršaj koji počine neki pripadnici crkvene hijerarhije uvijek je sablažnjiv i uvijek ponovno dovodi u pitanje vjerodostojnost dijela crkvene hijerarhije, a zločin pedofilije najveći je i najteži pad pojedinih pripadnika crkvene hijerarhije te postoji opasnost, a u određenim krugovima i želja, da se taj zločin pripiše cjelokupnoj crkvenoj hijerarhiji. Nužna, svjesna, smišljena i sustavna borba protiv zločina pedofilije u redovima Katoličke Crkve vraća se samoj Crkvi kao svojevrsni bumerang te se razmjerno često čitavoj Crkvi pripisuje u povijesti nova etiketa: da je i pedofilska. U takvu ozračju i u takvim okolnostima mnogi je katolik izazvan postaviti si pitanja: Kamo to ide Crkva? Može li se više biti ponosan član Katoličke Crkve?

Članovi Crkve znaju da uz ljudsku, vidljivu, pojavnu, sociološku stranu Crkve postoji i ona nevidljiva, božanska, sveta, koju baš nitko i ništa ne može ugroziti. A svako razmahivanje zla u Crkvi, u svakom obliku, uvijek je poziv da svaki član bude još više Božji, da još više prihvaća i služi drugim ljudima.

Povijesna je činjenica da su zločini pedofilije, kojima se vodstvo Katoličke Crkve ovih dana tako intenzivno, transparentno i odlučno bavilo, više događanje u nedavnoj, otprilike 40-godišnjoj prošlosti negoli danas. Vodstvo Crkve također je odlučilo radikalno promijeniti odnos nekadašnjega prikrivanja pojava pedofilije, što je još i danas običaj gotovo svih sredina izvan Katoličke Crkve u kojima se događaju takve pojave. »Crkva će učiniti sve što je potrebno da izruči pravdi svakoga tko je počinio takve zločine. Nikada ne će pokušati prikriti ili omalovažiti bilo koji slučaj. Po njezinu uvjerenju ti grijesi i zločini posvećenih osoba znak su nevjere, sramote i izobličenja lica Crkve jer uništavaju njezinu vjerodostojnost. Naime, Crkva je zajedno sa svojom djecom vjernicima žrtva te nevjernosti i zločina… Ni jedno zlostavljanje nikada više ne smije biti prikriveno i podcijenjeno jer prikrivanje zlostavljanja pogoduje širenju zla i dodaje još jednu razinu sablazni«, doslovno je rekao papa Franjo u nedjelju 24. veljače u Vatikanu. Osim toga nakon skupa najavljene su daljnje mjere kojima će se intenzivirati prevencija i borba protiv zlostavljanja.

Vodstvo Katoličke Crkve, očito, vođeno Duhom Svetim, ima snage suočiti se s tako niskim padom u dijelu crkvene hijerarhije i poduzeti sve potrebno da se to zlo iskorijeni. Činjenica da je oko 1 posto pripadnika crkvene hijerarhije upalo u zločin pedofilije (a previše je već i jedan jedini takav slučaj) i da je to izazvalo tako snažnu reakciju u Crkvi potvrda je da je Crkva doista božanska, Tijelo Kristovo i Božji narod u kojem, i oko kojega, istina, rovari i Sotona sa svojim slugama, no – kako je rekao Isus – Crkvu ni »vrata paklena ne će nadvladati«. Crkva je i ljudska zajednica, a to znači da je i grješna jer je tvore na različite načine grješni ljudi, a Isus ju je i ustanovio upravo da okuplja grješne ljude, jer je i sam došao na zemlju, kako je rekao, »radi grješnika«. Članovi Crkve znaju da uz tu ljudsku, vidljivu, pojavnu, sociološku stranu Crkve postoji i ona nevidljiva, božanska, sveta, koju baš nitko i ništa ne može ugroziti. Zato pripadati Crkvi ne znači pripadati tek zemaljskoj stvarnosti, sociološkoj zajednici, koja može doći i dolazi u različite krize, padati u različite grijehe, nego znači pripadati i novomu izabranomu narodu koji ostaje jedina zajednica spasenja za sve ljude. A svako razmahivanje zla u Crkvi, u svakom obliku, uvijek je poziv da svaki član bude još više Božji, da još više prihvaća i služi drugim ljudima.

U svom iznimno dugom govoru sudionicima skupa u kraljevskoj dvorani u Vatikanu papa Franjo kontekstualizirao je fenomen pedofilije u Crkvi u ukupnu ugroženost maloljetnika u suvremenom čovječanstvu da bi u ime Crkve potaknuo i druge segmente društvenoga života da se suoče s tim ugrozama. Papa Franjo upozorio je da je u 2017. godini prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije do milijardu maloljetnika od dvije do 17 godina u svijetu bilo izloženo tjelesnom, psihičkom i seksualnom nasilju. U tom kontekstu odlučnim suočavanjem s pedofilijom u svojim redovima Crkva proročki upozorava na patnje tolikih maloljetnika, za koje se do sada nitko nije stvarno ni brinuo. Crkva je još jednom, na ponos svojih članova, očitovala svoje služenje dobru čovječanstva.

Komentar glavnog urednika mons. Ivana Miklenića objavljen je u novom broju Glasa Koncila, 9. u tekućoj godini s nadnevkom od nedjelje 3. ožujka.